Aleksandra Prćić je posle završenih doktorskih studija na Odseku za Etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu u četvrtak 9. marta odbranila doktorski rad na temu “Hrvatska manjina u Srbiji i školovanje na hrvatskom jeziku“.
Pošto je ova tema, problematika oko školstva, bila aktuelna u zadnje vreme, odnosno nalazila se u žiži međudržavnog dijaloga Srbije i Hrvatske, bilo je zanimljivo čuti šta kaže istraživanje na tu temu.
Kako si se odlučila upravo ova tema bude predmet tvoje doktorske teze?
Područje koje izučava Etnologija i kulturna antropologija je vrlo široko. Prva asocijacija kada je riječ o etnologiji je izučavanje tradicijske kulture, odnosno „svagdana i blagdana“ naroda kako je to rekao Radić koncem 19. stoljeća. Međutim, danas je znanstveni interes etnologije i kulturne antroplogije daleko širi, tako da pored tradicijskih tema ono obuhvaća i suvremene terene i pojave. Izučava se urbana kultura, te sadašnjost kao alternativa prošlosti. Moja tema propituje identitet i kao takva je relativno suvremena ali je nadasve vrlo aktualna.
Kako sam godinama radila u Generalnom konzulatu RH u Subotici, bila sam svjedokom početaka i razvitka škovanja na hrvatskom jeziku u Vojvodini. Ono što sam uočila je iznimno slab odziv roditelja na upis djece u hrvatskojezične odjele. To je bio izravni poticaj za istražiavnje, a cilj je bio propitati način na koji Bunjevci Hrvati razmišljaju o važnosti obrazovanja na materinskom jeziku u cilju očuvanja nacionalnog identiteta.
Povijesno gledano, grad Subotica često je mjenjao vlastodršce, pa tako i državne politike. U radu sam analizirala državne prosvjetne politike involviranih država i način na koji su one utjecale na raslojavanje nacionalnog identiteta Bunjevaca Hrvata u Bačkoj. Potraga za odgovorima zahtijevala je izučavanje literature različitih znanstvenh disciplina o manjinskoj problematici, te terenski rad koji je obuhvaćao veliki broj razgovora s različitim kategorijama kazivača u Subotici, Tavankutu i Đurđinu.
Ko su vam bili sagovornici u Vašem naučnom radu?
Moj rad bavi se bunjevačkom subetničkom skupinom, preciznije onim Bunjevcima koji sebe smatraju Hrvatima. Razgovarala sam sa šezdesetšest kazivača, a oni su najvećim dijelom bili roditelji djece upisane u hrvatskojezične odjele, učitelji, nastavnici, ravnatelji škola. Također o temi školovanja, ali i o odnosu prema vjeri kao markantnom čimbeniku identiteta Bunjevaca razgovarala sam sa svećenicima i časnim sestrama. Sugovornici su mi također bili i članovi hrvatskog i mađarskog nacionalnog vijeća, te ugledni članovi hrvatske zajednice. Njihovi odgovori omogućili su uvid u problematiku manjinskog obrazovanja na svim razinama, te sam kroz kazivanja dobila uvid u dinamiku odnosa aktera koji sudjeluju o organiziranju manjinskog obrazovanja. Ovim putem želim zahvaliti svima njima na suradnji i vremenu koje su mi posvijetili.
Obrazovanje je čoveku veoma bitno u životu, a obrazovanje na maternjem jeziku manjinskih zajednica ima vrlo specifičnu težinu.
U suvremenom svijetu obrazovanje se procjenjuje kao najznačajnije ulaganje jer određuje kulturne granice svijeta u okviru kojih pojedinac može moralno i profesionalno djelovati. Suvremeno obrazovanje trebalo bi osobe pripremati za kritičko promišljanje, međutim prema izjavama kazivača da se zaključiti kako pretrpani školski programi danas ne ostavljaju puno prostora za kreativni rad učitelja. O važnosti obrazovanja upozoravao je još biskup Ivan Antunović riječima kako neobrazovani narodi bivaju sluge drugima. Nažalost, još i danas ljudi ne shvaćaju značaj obrazovanja koje ne podrazumijeva samo „diplomu“ u ruci, već i usvojene vještine i znanja.
Kada je pak riječ o obrazovanju na manjinskom jeziku, treba istaknuti da ono ne podrazumijeva samo učenje jezika, nego i kulture, povijesti i tradicije manjinskog naroda. Za razliku od školovanja ostalih nacionalnih manjina, obrazovanje na hrvatskom jeziku opterećeno je politikom i često se loše percipira u društvu.
Upravo tako, opterećeno je najviše aktuelnom politikom ali i (samo)getoizacijom svih nacija na ovim skučenim prostorima koji su ostatci SFRJ, i gde sada dominiraju nacije koje imaju svoju „državu“. Da li ste možda tragali koje je se to rešenje može naći da bi se stanje u društvu, poverenje, poboljšalo, ili da je već neko došao do nekih ideja koje ipak nisu izišle na svetlo dana i ostale samo akademske priče?
Moje mišljenje je da će do poboljšanja položaja hrvatske manjine u Srbiji, a isto tako i srpske manjine u Hrvatskoj doći onda kada se na najvišim razinama donese takva odluka. Političari na najvišim razinama trebaju donijeti odluku o uzajamnom poštivanju i uvažavanju i tada će se na svim drugim razinama problemi riješiti. Sve kulture su vrijedne i svi trebaju biti ponosni na svoje kulturno naslijeđe. Mi koji smo odrasli u Vojvodini naučili smo poštivati i diviti se kulturi i običajima drugih naroda s kojima dijelimo prostor. Mislim da se političkom voljom svi problemu mogu riješiti, a zoran primjer su Francuska i Njemačka koje su stoljećima bile u ratu, a sada su članice zajedničke europske obitelji država.
Ko su svi učesnici u organizovanju manjinskog obrazovanja i kako oni vide obrazovanje na hrvatskom jeziku danas?
U kreiranju manjinskog obrazovanja ulogu ima nekoliko aktera, a to su: država življenja – u ovom slučaju Srbija koja treba osigurati zakonske pretpostavke i pravo manjinama na obrazovanje, zatim matična država Hrvatska koja u cilju zaštite svoje manjine treba istu sustavno pomagati, Hrvatsko nacionalno vijeće, škole te roditelji, odnosno obitelj.
Za opstojnost manjine na nekom prostoru, ključan je suodnos dvije države, a kada je riječ o Srbiji i Hrvatskoj čini se da ne postoji politička volja za rješavanjem ovog problema. Hrvatsko nacionalno vijeće bi trebalo biti spona između hrvatske manjine i države Srbije, te raditi na područjima od nacionalnog interesa za hrvatsku manjinu. Jedno od tih područja je i obrazovanje, a kada je riječ o obrazovanju, HNV bi trebao još mnogo toga uraditi. Primjerice izraditi planove i proglame rada u školama, dodatke za predmete od nacionalne važnosti, te dovršiti pisanje strategije obrazovanja hrvatske manjine u Srbiji. Kao najveće probleme u HNV-u ističu tiskanje udžbenika, otvaranje lektorata i katedre za hrvatski jezik, te nostrificiranje diploma. Sljedeći akter u organiziranju nastave na hrvatskom jeziku je škola. Danas je na teritoriju Subotice, te u Tavankutu i Đurđinu moguće pohađati školu na hrvatskom jeziku prema A modelu (u cijelosti) i prema C modelu (slušanje predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture). Škole kao probleme u organizaciji nastave ističu mali broj djece, otpor prema kombiniranim odjelima, te nemotiviranost škola za otvaranjem hrvatskojezičnih odjela. Na koncu, tu su obitelji, odnosno roditelji, koji bi trebali biti svjesni da ukoliko žele očuvati nacionalni identitet djece, trebaju djecu upisivati u hrvatskojezične odjele. Brojni su razlozi u sadašnjim okolnostima zašto roditelji odbijaju upisati djecu u hrvatskojezične odjele, a najviše se ističu: inertnost, strah, nezainteresiranost za život hrvatske manjinske zajednice, stavljanje školovanje na hrvatskom jeziku u negativan politički kontekst, stav da školovanje na hrvatskom jeziku ne otvara mogućnost za prosperitet, te ambivalentan stav Hrvata prema nacionalnom identitetu.
Zašto je uloga roditelja važna kada je riječ o kreiranju etničkog identiteta deteta?
Uloga roditelja i način na koji odgajaju djecu ključni su čimbenik kada je riječ o razvitku etničkog identiteta djeteta. Roditelji su prvi učitelji djeteta i oni svoja znanja o etničkoj zajednici prenose na djecu svjesno - učeći ih o običajima, vjeri i kulturi zajednice kojoj pripadaju, ali i nesvjesno – svojim ponašanjem. Roditelji koji su djecu upisali u hrvatskojezične odjele smatraju kako su oni posebna skupina ljudi koja drži do tradicije i običaja, te da su najčešće praktični vijernici. Ono po čemu sebe razlikuju u odnosu na Hrvate koji nisu djecu upisali u hrvatskojezične odjele jeste izraženo samopoštovanje, radi čega ih i pripadnici drugih naroda cijene. Samopoštovanje ne isključuje poštovanje za druge ljude i stav ovih roditelja je da svako treba živjeti svoju kulturu i tradiciju i da svi trebaju biti na to ponosni. Istraživanja koja su rađena u svijetu dokazala su da djeca čiji su roditelji prenosila znanja o povijesti, kulturi i naslijeđu etničke grupe kojoj pripadaju, u adolescentnoj dobi imaju pozitivnije stavove prema svojoj etničkoj grupi, a pozitivan stav roditelja prema vlastitom etničkom identitetu utječe na bolju samopercepciju i sigurnost kod djece.
Kakav je odnos Hrvata u Subotici prema veri?
Kod Bunjevaca Hrvata još uvijek živi legenda o tome kako su ih franjevci doveli na ove prostore, te se radi toga svećenički stalež visoko cijeni. Zbog utjecaja globalizacije koji podrazumijeva miješanje različitih kulura, česte promjene i nesigurnost, ljudi su se udaljili od tradicije i vjere, te svećenici primjećuju kako ima sve više onih koji su vjernici sam na papiru dok o vjeri malo znaju. Roditelji djecu upisuju samo na školski vjeronauk, a rjeđe i na vjeronauk u župama što za posljedicu ima da se vjeronauk doživljava samo kao školski predmet, a ne odgoj u vjeri.
Na kraju, koji su zaključci Vašeg naučnog rada?
Rad sam temeljila na teoriji etniciteta Frederika Bartha koji je stajališta da razlikovanje u kulturnim krakteristikama između ljudi nije posljedica njihove izoliranosti, nego interakcije. Također naglasio je ulogu obitelji i države u izgradnji etničkog identiteta. Moje istraživanje potvrdilo je veliku ulogu države, koja putem svojih mehanizama među kojima su i prosvjetne politike, sudjeluje u konstrukciji nacionalnog identiteta manjinskih naroda. Također, istraživanje je potvrdilo presudnu ulogu roditelja u odnosu na usvajanje etničkog identiteta kod djece. Pretpostavka za pozitivne pomake na planu obrazovanja hrvatske manjine u Srbiji bila bi normalizacija odnosa između Srbije i Hrvatske koja bi jamčila bolju percepcija hrvatske manjine u društvu te samim time i bolju samopercepciju Hrvata. Ujedno, neophono je raditi na poboljšanju komunikacije između svih aktera koji sudjeluju u organiziranju nastave na hrvatskom jeziku i intenzivan rad s roditeljima.
Iako je priča o identitetima stara, ona još uvijek nije ispričana do kraja. Postoji mnogo radova na temu identiteta, ali ja ću se na kraju složiti s tvrdnjom teoretičara Halla koji tvrdi kako iako se čini da ljudi svoje porijeklo prizivaju iz historijske prošlosti, prava se bit stvarnih identiteta nalazi u pitanjima povezanim s upotrebom resursa povijesti, jezika i kulture u procesu postojanja. (2006:360)
Što bi značilo da ukoliko želimo sačuvati znanja o kulturi i tradiciji kojoj pripadamo, ne bi se trebali osvrtati unatrag, već se usmjeriti na sadašnjost i djeci prenijeti ljubav prema vrijednostima koje posjedujemo.
