U povodu predstavljanja knjige pjesama "Jedući srce žive zvijeri" u Gradskoj knjižnici, 22. svibnja 2015.
Ima li pisac pravo na "mirovinu"?
– Stekavši svijest o tomu u kolikoj mjeri sam već zapućen prema kraju vlastite staze, sve češće se pitam, isto što i na njezinu početku – tko sam, zapravo, ja? I čemu sam? I zbog čega, onkraj svega kroz što sam prošao, čamim u dojmu da sam diskriminiran, možda više, češće i žešće od ovdje pretekla ostataka, valjda, vlastita naroda. I jesam li samo radi toga, sam sebi sve više nalik unutarnjemu azilantu. I već hvatam sebe kako krećući se, gotovo kradomice, žurno zamičem prema sjenovitoj strani ulice, ondje valjda manje izložen bilo čijem prijekornomu pogledu, što nalik nišanu je, izgovarajući poput mantre gdjekoje stihove Lászla Gala, cinične opaske Kornela Večernjeg, skalpel-rečenice Radomira Konstantinovića, preplavljen teškom melankolijom književnog pokreta otpora Danila Kiša.
* Ima li tko drugi pravo, pisca u "mirovinu" slati?
U tišini odmotavam zavoje sa skorene uzaludnosti svih svojih velikih i malih zamisli i očito nedostatnih pregnuća, dok jedan za drugim padaju preda mnom zastori sa ponekih "tajni" za koje nisam mario, niti ih stizao pronicati. Lišen potrebe bilo komu, bilo što razjašnjavati, promatrajući vrsne driblere i golgetere, kako u svomu nacionalnomu dresu, čim više se zalažu, tim više pridonose uspjehu protivničkog tima. I nikoga da se, makar, upita: Zašto je tomu tako? Niti se ja više pitam u ime čega, ili zarad koga sam stekao taj prokleti osjećaj nelagode i mučnine da me se baš ovdje neće, gdje sam umislio da bih trebao biti?
Ne osvrćući se na sva prizemna osporavanja. Može se razgovarati i o tomu, koliko sam očito je ovom djelatnomu nesporazumu, i sam pridonio nepristajanjem na feudalne oblike nacionalizma, protiv kojega se bunila, buni se i bunit će se višestruka slojevitost moga vlastitoga identiteta. A ona nije ništa drugo "do lutajuća višeznačnost pitanja o bivstvovanju", što ih je do smrti postavljao Martin Heidegger.
* Kada je riječ o jeziku grada, kakav bi on trebao biti?
– Zar ne bi trebalo po sebi biti bjelodano i (samo)razumljivo, ukoliko je jedna zajednica "pluralnija" i "urbanija", utoliko je ona prostranija i čovjek u njoj može naći više mjesta za sebe i sve sastavke i zaglavke svoga identiteta. Jer, premda se čini, uvijek istim, uistinu, podložan je promjenama, dok danomice, na putu mišljenja, gotovo neprimjetno, postaje pomalo drugačiji, različit od sebe jučer, baš sposobnošću promjene potvrđujući svoju bivstvujuću istost. Možda sam upravo stoga uvijek držao da riječ, tekst, slika, ili glazba, ispred svega trebaju biti riječ, tekst, slika, ili glazba, prije nego bismo se eventualno započeli zapitkivati – a što još sadrži nečija biografija. Kakve sastojke i čimbenike kolektivnog identiteta i osobnih razlika. Gledajući u taj predsadržaj, podsjećam svaki grad govori svojim navlastitim gradskim jezikom, što sam ustvrdio u svojoj, u ponečemu i programskoj knjizi Grad je reč (1996.), nastaloj početkom devedesetih, a taj je u subotičkom slučaju višeslojan, budući da ga ispunjavaju jezici naroda koji u nj žive. Uz hrvatski i srpski, to su mađarski i njemački. Pitam; zašto bih se trebao pretvarati da sam neki od njih zaboravio? Zar bih u tom (samo)zaboravu bića postao bolji čovjek, ili možda bolji Hrvat?
Pisac zacijelo – ne bih! A o njemu je, večeras, bila riječ.