U prostorijama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata danas je otvorena izložba "SLIKE OD SLAME" (iz fundusa HKPD "Matija Gubec" iz Tavankuta)
Kada je riječ o umjetničkom stvaranju u tehnici slame među Hrvatima u Vojvodini, brojne aktivnosti koje se u posljednjih 50 godina odvijaju u Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu "Matija Gubec" iz Tavankuta jesu nezaobilazne, a njihov fundus slika spada među ne samo najbogatiji nego i najvrjedniji. Glavni razlog za priređivanje ovog i više nego zanimljivog postava slika od slame jest naš skromni prinos obilježavanju značajne obljetnice - 50 godina od organiziranog rada u umjetnosti u tehnici slame. Bit će to prilika da se po prvi puta u javnosti predstavi novoutemeljena Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame.
U nastavku pročitajte šta je o izložbi rekla povjesničarka umjetnosti Ljubica Vuković-Dulić.
Razmišljajući o tome što kazati na otvorenju ove izložbe, a da se pri tome ne ponavljam, na pamet mi je palo nekoliko ideja. Odlučila sam se za jednu koja mi se nekako u posljednje vrijeme čini aktualnom, a koja bi istovremeno bila i prilogom obilježavanju 50 godina od kako se stvaralaštvo u tehnici slame počelo organizirano uključivati u likovna dešavanja Tavankuta, Subotice i okolnih mjesta. Naime u posljednje sam vrijeme već nekoliko puta načula stavove pojedinaca, ali i u medijima pročitala kako se polemizira o tome kako za stvaralaštvo u tehnici slame nije ništa učinjeno, ili je učinjeno nedovoljno…Time potaknuta odlučila sam za ovu priliku u vrlo kratkim crtama ukazati na činjenicu kako takvi stavovi baš i nemaju čvrste osnove, te putem jednoga osobnog odabira istaknuti ono što smatram pomacima u prezentaciji i proučavanju ovog likovnog fenomena.
Od nastanka prve slike od slame (Ana Milodanvić, Rit, 1962.) prošlo je danas-sutra pola stoljeća, što nije mali period. Pomaci u stvaralaštvu u tehnici slame dogodili su se od tada, neki planski, neki spontano…No činjenica jeste kako je slamarstvo od samog početka organiziranog stvaranja privuklo pozornost kako javnosti tako i etnologa kao i povjesničara umjetnosti. Slamarstvo se registriralo kao likovna pojava te je ono postalo tema o kojoj se pisalo, nekada pomalo romantičarski, nekada s više ili manje kritičkim osvrtom. Jedan od značajnih prinosa sažimanju velike većine onoga što se i na koji način pisalo o slamarstvu od samih početaka organiziranog rada pa do 1996., jeste monografija HKPD Matija Gubec pod naslovom Protiv zaborava, autora Nace Zelića, a koja je objavljena 2000. godine. Taj je uradak vrlo vrijedan za sve one koji žele istraživati ovaj fenomen, jer vrlo marljivo bilježi većinu onoga što je o slamartvu objavljeno do 1996. ( novinske članke, izložbene kataloge, pozivnice, popis izložbi, kritiče osvrte te popularne članke, životopise prvih slamarki…) Na temelju zapisa Nace Zelića i isčitavanja njegove iscrpne arhive, za period do 1996. godine karakteristična je bogata izložbena djelatnost, no koja nije toliko vezana za institucije poput muzeja i galerija, što će opet postati obilježje izložbene djelatnosti nakon 1996.
Prema tomu, izložbenu djelatnost nakon 1996., a prema dokumentacijskom materijalu, sve više karakterizira izlaganje u institucijama muzeja ili galerija,što je do tada bio rjeđi slučaj. To može svjedočiti o postupnom mijenjanju odnosa muzejske struke prema ovom stvaralaštvu, pri čemu se, naglašavam ne uvijek nužno, javlja i zahtjev iste da sama izabire i selektira koji će se radovi izlagati, a što smatram bitnim pomakom u percipiranju slamarstva, jer pristup njemu postaje kritički u pozitivnom smislu, odnosno ističe se kako nije svaka slika od slame nužno i umjetničko djelo, kako nije svaka slika od slame nužno i dobra, odnosno kako i slika od slame treba posjedovati određene sadržajne i likovne kvalitete da bi se mogla percipirati kao umjetnički vrijedna. Izdvojila bih nekoliko muzejskih izložbi koje smatram vrijednim s muzeološkog aspekta, te značajnim za promociju slamarstva u stručnim krugovima: izložba u muzeju u Našicama 1998., Vukovaru 2004., Županji 2005., u Srijemskoj Mitrovici. Osobito bih istaknula autorsku izložbu Olge Kovačev Ninkov Tri divojke tri slamarke održane u Zavičajnoj Galeriji dr.Vinko Perčić u Subotici 2004., jer je koncepcijski pristup ovoj muzejskoj izložbi bio drugačiji te se temeljio na istraživačkom radom na terenu.
Važno je također istaknuti i održavanje Okruglog stola pri Prvoj koloniji naive u tehnici slame u Tavankutu koji se održava niz godina u nazad, a značajan je jer forsira razvitak teoretske misli o postignućima u slamarstvu, a sudionici su bili povjesničari umjetnosti, etnolozi, svećenici, filozofi, redatelji…koji su sa svojeg aspekta i iz svojega iskustva dali prikaz viđenja određene problematike vezane za slamarstvo. Nekako je šteta što se nije našlo rješenje da se nakon svakog Okruglog stola objavi i zbirka izlaganih tekstova, odnosno objavljen je samo jedan broj 2003., kao vrijedan prilog proučavanju ovog likovnog fenomena.
Kada se osvrnemo unazad 50 godina te zumiramo ono što je učinjeno pri obradi i proučavanju ovog stvaralaštva uočavaju se stanoviti, postupni kvalitativni pomaci koji stoje kao stabilna osnova za daljnja proučavanja. Nakon 50 godina registrirana je konačno i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu sa svojim izložbenim prostorom i svojom zbirkom, čiji mali segment možemo pogledati na ovoj izložbi, a koji vremenski pokriva 50 godina trajanja likovno-slamarske djelatnosti u Tavankutu.
