Svečanoj akademiji povodom Nacionalnog praznika Bunjevaca (datum Velike narodne skupštine u Novom Sadu 1918), prisustvovao je i Predsednik Republike Srbije Tomislav Nikolić. Tom prilikom u svom govoru naglasio da su Bunjevci autohtoni narod, ni Srbi Ni Hrvati...
Govor koji je pročitala Mr Suzana Kujundžić Ostojić
Bunjevci 95 godina od Velike narodne skupštine
Svaki narod ima svoje istorijske raskrsnice, jedna od naši bunjevački je 25. novembar 1918. godine, Dan velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostali Slovena. Tad smo izabrali, i sa svoji 84 delegata doprineli, da se prisajedini Banat, Bačka i Baranja Kraljevini Srbiji. Taj svitli datum naše istorije uzeli smo i za svoj nacionalni praznik, jel je svist o važnosti tog dogadaja za Bunjevce, pa i cile Vojvodine, utkana duboko u naš narod. Obilužavali smo ovaj istorijski događaj svake godine od osnivanja nacionalnog savita, u ovoj istoj sali, i često sami, al nismo odustajali od svoje prošlosti.
Narod je, te 1918. godine, bio željan da slobodno divani svojim maternjim jezikom, čuva svoj nacionalni identitet i viru, i upravo to je ono za šta je 757 delegata Velike narodne skupštine glasalo, a Blaško Rajić, oduševljeno je kazo kako svim srcom glasa za odluke skupštine, zato što su one garant budućnosti i Bunjevaca; koja, na žalost nije bila toliko svitla, koliko su joj se nadali.
Događaji u godinama koji su uslidili blidili su sliku i entuizijazan te ladne novembarske večeri na Svetu Katu, kad smo gradili našu matičnu državu Srbiju.
Priživio se još jedan svitski rat, a misto olakšanja uslidilo je brisanje Bunjevaca. Jednim dekretom naređeno je da se svi Bunjevci izjašnjavaje ko Hrvati, dolazi nacionalizovanje imovine, osiromašivanje zemljoradnika i tad, virujem da smo dotakli samo dno svojeg postojanja, na kojem smo bili više od pedeset godina. Rađali smo se i umirali pod tuđim imenom i identitetom, bunjevačka ikavica bila je predmet ismijavanja, a od ožiljaka iz tog vrimena nismo se oporavili ni danas.
Devedeseti godina prošlog vika dobili smo ponovo pravo na samoizjašnjavanje zbog čega su nas mnogi omalovažavali i divanili da smo izmišljena nacija. 2003. godine osnovan je Nacionalni savit bunjevačke nacionalne manjine, godinu po godinu nizale su se bunjevačke institucije u Subotici, Somboru i Novom Sadu, i danas ji ima 16, imamo svoje novine koje izlaze jedared misečno, tri radio emisije i jednu televizijsku, veb sajt stranicu, bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture, ko izborni predmet, uči se u 13 osnovni škula od 1 do 8 razreda, u Subotici i Somboru. Al ova slika ima i svoje naličje, većina ovi bunjevački institucija radi u iznajmljenim prostorijama, u katastrofalnim uslovima i s minimalnim sridstvima, a u njima većinom rade volonteri. Sedam godina se trudimo da izdamo svoje udžbenike za naši 360 učenika, čiji broj iz godine u godinu raste, iako prilikom njevog upisa ima puno problema.
Šest godina radimo na standardizaciji bunjevačkog jezika, sami, brez institucionalne podrške i brez finansija za ovaj složeni naučni projekat.
Istorijske 1918. godine bilo nas je 84.000, a poslidnji popis stanovništva kaže da nas je 16.5000 hiljada, zbog čega spadamo u male i ugrožene narode.
Sve što danas jesmo i što imamo izborili smo i sačuvali teškom mukom i strahovitom upornošćom, jel bit Bunjevac, ni kadgod a ni danas, nije lako. Kosti naši pridaka uziđane su u temelje Republike Srbije, naše matične države.
Zato Vas pridsidniče, u ime bunjevačke zajednice molim, da Bunjevcima, koji na ovim prostorima žive tri vika i čuvaje svoj jezik, običaje i kulturu, pomognete da imadu i svoju budućnost.
