Najprije, predočeni tekst nije o J. K. Ona je tek paradigmatski uzorak jedne daleko šire fenomenologije razmjera daleko opsežnijih od ovoga promišljanja. Uloženi misaoni napor nije isprovociran voljom za diskreditacijom, omalovažavanjem ili ismijavanjem, nego tek dokonošću pisca i viškom slobodnog vremena. Suočiti se s problematikom o kojoj će biti govora u ovom nazovi filozofsko – satirično – utopijskom uratku moguće je tek u otklonu od redovnog i izletom u izvanredno. Pritom, konstantno moren mišlju nije li se kako drugačije mogao osmisliti vremenski vakuum nastao uslijed prvomajskih praznika (okrenut roštilj npr.) te strahom od nedoraslosti na sebe preuzete zadaće, bojažljivo se trsim zakoraknuti u agoru u kojoj, budimo iskreni, mišljenje jednog teologa naliči na avanturu Alise u zemlji čudesa. Dapače, ako i shvatite to kao nemušti trud jednog Liliputanca suočenog pred Divom ('umjetničko' ime J. K.), vodit ću se dobrom starom floskulom – nije važno pobijediti, važno je pokušati. Uostalom, već sam unaprijed svjestan da nemam što izgubiti (osim slobodnog vremena, mog i vašeg). Kapitulacija pred estradnom pantokracijom je neminovna, stoga sam rasterećen bilo kakvog unaprijed predmnijevanog uspjeha te utilitarističkih očekivanja. Nastao u dokolici, tekst ne cilja biti išta više od lapurlarističkih laprdarija te mazohističkih težnji utrnuća ono malo kreativnog vremena.
Želja mi je predočiti vam prijemčivost slavnog 'dvoumka' Ericha Fromma – Imati ili biti na estradnoj sceni te, na temelju podrobne analize, ukazati na promašenost Frommovog ili. Misao poznatog psihoanalitičara sukobljavam s omnipotentnom inteligibilnošću sveprisutne dr. Jelene Karleuše (ne zaboravimo – J. K. je ovdje samo obrazac, ne konkretna osobnost; da ne bi tko pomislio kako je ovaj prilog adresiran na 'Divu'; budite slobodni samovoljno mjesto J. K. staviti B. D., A. B., M. K., starlete ili što vam već padne na pamet). U knjizi „Imati ili biti“ Fromm iznosi “da su imanje i bivanje dva temeljna modusa iskustva pomoću kojih se određuju razlike između individualnih karaktera i raznih tipova društvenog karaktera”. Pritom Fromm suprotstavlja esse i habere, dajući prvom viši status u poretku stvari. Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja, pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života. Shodno tomu, prema našem psihoanalitičaru - u modusu bivanja imanje je s afektivnog stajališta vrlo malo važno, jer nije potrebno nešto posjedovati da bih u tome mogao uživati.
Aplicirajući ovaj zaključak na estradni panteizam ('Diva' znači božica, op. aut.) Jelene Karleuše ulazimo u trag našem poentiranju; naime, bivstvo J. K. ukazuje na točnost Frommovog akcentiranja bivanja nad imanjem, pojednostavljeno – ne moraš imati da bi bio. J. K. je eklatantan uzorak navedene premise – ona nema a biva. Konkretno, njoj nije problem bivati umjetnicom unatoč neimanju umjetničkih predispozicija. U nedostatku prirodne ljepote (zamijenjene izvještačenošću i silikonima), ona svejedno biva (sebi i sličnima) lijepom, štoviše, nameće se kao egzemplar onoga što ne posjeduje. Nadalje, J. K. nemajući bivstvuje i u svojim oskudnim intelektualnim dometima očitovanim u izjavama koje su nalik na igranje pikada kuhanim rezancima. Ni to ne predstavlja problem da nemajući biva. Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu. A takve su osobe, prema Frommu, duboko svjesne sebe i svojih vrijednosti. Štoviše, nastavlja on, modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja – neumornim ustrajanjem na našem ja. I zato, oprostite mi, čitajući Fromma, ne mogu se oteti dojmu da je on pisao imajući pred sobom J. K., glavom i bradom, ali je na temelju valjanih premisa profulao valjanu konkluziju. Zato ovdje želimo ukazati na slabosti Frommove filozofije, svakako, pogađate, na primjeru Nemajući a bivstvujuće (Dive).
Može nam se učiniti kako Fromm u svom aksiomu postavlja opreku između imati i biti, gdje bi oni koji imaju – grubo rečeno – bili osuđeni na nebitak, a oni koji bivstvuju na neimanje. Primjer J. K. dokazuje suprotno – da je moguće i/i za razliku od Frommovog ili/ili. Diva jednim udarcem ubija dvije muhe – nemajući bivstvuje, a bivstvovanjem dobiva ono što nije imala. Imati ili biti za nju nije stvar izbora, jer ona svakako bivstvuje (imati joj ne predstavlja problem jer nema) a na temelju svog ničim obrazloživog bivstvovanja stječe i imanje. Pojednostavljeno – jedan visoko školovani umjetnik u, npr., Beogradskoj filharmoniji, ni za nekoliko života neće ni približno postati slavan, još manje financijski situiran poput Dive. Njegov problem je u tome što je prvo shvatio da ima (talente, sposobnosti…) pa krenuo prema bitku. J. K. je pak bila mudrija – shvatila je da je neimanje put k bitku. Preciznije, ona je u posjedu samog neimanja svijesti o vlastitom neimanju, što je izuzetno bitno, jer bivstvujuće biće rasterećuje od bilo kakvog moralnog ustuka za ničim obrazloživom uzurpacijom bitka. Time je sebe stavila u poziciju onoga koji ima iako nema, uživajući sve blagodati onoga što je nemajući stekla. Kada bi J. K. shvatila da nema, ona bi prestala bivstvovati kao takva. Jer, tada bi sam uvid u vlastitu istinu postao imanje koje degradira iluzorni bitak. Na taj način naš uzorak promišljanja osigurava sebi i biti i imati, koliko god zvučalo paradoksalno – iako nije umjetnica, ona jest umjetnica; iako nije… ona jest… (Upravo zbog slabosti svoje filozofije pred evidentnim dokazima kojim mu se J. K. neprikosnoveno suprotstavila, Fromm kasnije piše dva djela: „S onu stranu okova iluzije“ i „Anatomija ljudske destruktivnosti“).
Ukoliko mi još toliko dopustite, usudit ću se navesti J. K. kao dokaz postojanja Boga (u koga ona ne vjeruje, kako sama kaže, jer može biti samo jedna Diva). Naime, vjekovima su teolozi govorili o stvaranju svijeta „ex nihilo“ – iz ničega, tj. da Bog stvara bez prije za to postojećeg materijala. Sve što Bog dovodi iz nebitka u bitak čini to bez ikakvog prethodnog imanja osim samoga sebe. Isti obrazac susrećemo i kod J. K. – od ničega stvara nešto. To je samo dokaz njezine božanske prirode – 'Diva' – a time u ukaz na valjanost argumenta „ex nihilo“ u postupku dokazivanja Božje egzistencije.
Na koncu valja dodati da je život na način bivanja ipak samo za privilegirane. A za nas koji to nismo moramo se zadovoljiti time da imamo J. K. E moj Eriče Fromme, na što smo ti i ja i ovaj čitatelj potrošili vrijeme…
P. S. U sljedećem naletu inspiracije prouzročenim ubojstvom slobodnog vremena čitajte kako je Karleuša spucala Heideggera.
