Kako ćete najlakše uloviti majmuna? Prije par godina gledao sam dokumentarnu emisiju o životinjama u kojoj je prikazan domišljat način hvatanja našeg „rođaka“. Genijalnost zamke sastoji se tek u dobrom poznavanju naravi ove životinje. Jedan običan drveni sanduk s hranom s otvorom u koji majmun može pružiti svoju šaku. Kada se dohvati hrane, šaku, naravno, ne može izvući jer ju je čvrsto stisnuo. Ironije radi, majmun ni po koju cijenu neće pustiti hranu iz ruke, makar osjetio opasnost u svojoj blizini. Na sve načine će pokušavati osloboditi se, ali šaku neće otvoriti. Spreman je čak uginuti bizarno zarobljen kraj sanduka s hranom. Radi malo sjemenja u zgrčenoj šaci žrtvuje svoju slobodu, svoj život. Sva drama njegove egzistencije i spasenja ovisi o zgrčenosti ili otvorenosti dlanova. Sloboda je tako blizu a tako daleko.
Možda ćete reći – majmunska posla! Ali teško mi je othrvati se dojmu da slična sudbina ne pogađa i nas ljude. Nemam li i ja možda neki sličan životni sanduk u kojem sam zaglavio svoju zgrčenu ruku, zgrčeno srce i radi šake provizornosti žrtvujem svoju slobodu i spasenje? Ne mislim samo na novac, imanje, moć i ugled… nego i na stisnute stavove, stisnute nazore na svijet, okamenjenu tvrdoglavost za koju ni sam nemam obrazloženje. Ali ne puštam! Zaintačio sam se makar i umrijeti, ali ni makac odstupiti! Smiješan je i istovremeno tragično tužan majmunov usud. Ne dohvaća činjenicu da je sloboda u njegovim rukama. Kako li je tek otužno vidjeti nas ljude, kršćane, ukopane u rovove vlastite samodostatnosti, nepogrešivosti, ispravnosti, bešćutnosti… Čovjek zgrčenih šaka ne može ni primiti ni dati. A samo je potrebno otvoriti dlanove. A to „samo“ i majmuna i čovjeka košta života ili smrti.
Godina milosrđa koja se polako bliži svome kraju i dalje nas poziva na demajmunizaciju. Proces demajmunizacije nije lagan. Božansko milosrđe (milo+srce) je oslobođenje koje se udjeljuje samo onima koji su spremni otvoriti skvrčene dlanove, zgrčeno srce. Kada uhvati grč, čovjek se instinktivno još više skuplja u sebe, savija. Da, bolno je otvoriti se i radije bih se vratio poznatom zatvoru nego nepoznatoj slobodi. „Hod u novosti života“ pretpostavlja odmak od „majmunskih sanduka“, skok u povjerenje Onoga koji mi jamči da ima nešto puno bolje od ono malo jada što sam zgrabio sitnom šačicom.
Od jubilarne godine ne očekujem ne znam kakve ekstraordinarne rezultate. Dostatna je tek razvidnost u prepoznavanju i snaga u suočenju s mojim majmunskim sanducima. Isus je taj proces maestralno opisao u prispodobi o nepoštenom upravitelju (Lk 16, 1-13). Junačina je uhvaćen na djelu – gurao je ruke u tuđe (sanduke). Život mu visi o koncu, ali i dalje je njegovo spasenje moguće jer je na vrijeme shvatio da je majmun. I što čini? Otpušta dugove! Odriče se halapljivog grabljenja i razgolićuje dlanove… sitne, male, ali dostatne za slobodu. Poučak nam je jasan – ako je ovaj šibicar shvatio da „nije u šoldima sve“, koliko li se tek nama kršćanima valja okaniti šibicarenja s Bogom te zauzeti se oko vječnog spasenja!
Za kraj, rado se sjetim anegdote s predavanja mog dragog profesora nadbiskupa Hranića koji je na najgenijalniji način objasnio teoriju evolucije – kad je majmun shvatio da je majmun, postao je čovjek. Nije problem pokatkad ispasti majmun, dobro je dok smo toga svjesni.
