Uskrs naš svagdašnji
Ili o običnosti Neobičnoga
Piše: Dragan Muharem
Dogodilo vam se da nestrpljivo očekujete premijeru dugo najavljivanog filma? Jedva ste došli do zadnje karte, prevrnuli ste sve svoje obaveze, ugurali ste se u zagušni kino i... Razočaranje! Ništa od najavljenog spektala! Na kraju uviđate da je veći spektakl bila sama priprava i iščekivanje negoli očekivani događaj.
Dolaskom Uskrsa mogli bismo rezignirano vratiti kartu. Nakon spektakularne korizme, nabijene svim mogućim duhovnim aktivizmima eto nam Uskrsa s kojim ne znam što ćemo. Kao nasilno buđenje nakon uzbudljiva sna. Kao kiseli osmjeh đaka koji se nakon raspusta vraća u školsku klupu. Doista, što ćemo s Uskrsom?
U ovih par redaka koji slijede zgusnuo sam promišljanje francuskog filozofa Fabricea Hadjadja koji na jedan nesvakidašnji način promišlja otajstvo Uskrsa. Teze koje ovaj filozof zastupa mogu „spasiti Uskrs“ od nerealnih apetita za traženjem „kruva vrh pogače“ i guranjem vazmenog otajstva u sfere ne-običnog, ne-svakidašnjeg, ne-ljudskog. Baš suprotno, želi ukazati na činjenicu da je Kristovo uskrsnuće toliko proželo stvarnost našeg postojanja da je postalo toliko „obično“ kao što je obično da Sunce iziđe ujutro, trava raste, ili da vaš pubertetlija ima bubuljice. Štoviše, Uskrs je preduvjet svega navedenog. Istina, o otajstvu valja govoriti biranim, uzvišenim riječima. To stoji. Ali ne odvlači li nas ponekada takav pristup od srži same stvari umjesto da nas privuče? Zar je pogrđivanje otajstva ljubavi kada zaljubljenik tepa svojoj odabranici – „pile moje“? Mogao joj je reći i – „tubitku moj perihoretično sveprožimajući“, ali čini mi se da bi joj se zavrtilo u glavi od metafizičkih visina te bi radije bila piletom. A gle čuda, i pile je jedno od simbola Uskrsa!
Uskrs i namješten krevet
Ovdje dotičemo jedan od najvažnijih problema egzistencije, nešto poput kvadrature kruga – kako uskladiti slavu i svakodnevicu? Uskrs i običan život? Možda nam Uskrsli može nešto o tome reći. Polazimo od prvog čina, prvog djela koje je učinio Pobjednik, Trijumfator nad smrću i Sotonom – jutarnje namještanje kreveta! Prvo što je učinio bilo je to da je brižno savio ubruse sa svojega lica, kao ubrus nakon jela. Možda je to bio znak koji je potresao sv. Ivana: Krist započinje život u slavi obavljajući najobičniji posao jedne domaćice. Nema spektakla, nema očitovanja moći. Zar taj prvi uskrsni čin nije dovoljni poticaj razvijanju „mistike kućanskih poslova“? Zar otuda nije ona milina koja prožima dom: kada je rublje na mjestu, kada se pod blista, kada je stol postavljen, a miris jela mami i golica nosnice, kada je sudoper prazan jer jer suđe oprano, kada vam je odjeća uredna, a boja i materijal zastora i sagova izabrani s ukusom, napokon kada svaki kutak u kući nosi biljeg fine pažnje. Nema li sve to veze sa stvarnošću Kristova ustajanja iz groba?
Uskrs bez žongliranja
Evanđelja na Uskrs izokreću naglavce sva naša isprazna očekivanja. Za čovjeka koji je ušao u nebesku slavu očekivali bismo opise koji bi potvrdili izvanrednost tog događaja – da blista sjajnije od dobitnika Oscara, žonglira sa zvijezdama, čini ne znam kakva čudesa... Ali od Uskrsloga ništa takvo. Osim što je punio mreže ribom dotle da pucaju i uzašao na nebo, ne čini gotovo nikakvih čudesa. Diskretnost, suzdržanost, običnost. Tako bi se mogla opisati sva aktivnost Onoga koji je pobjednik nad tamom groba i smrti.
Zanimljivo je da poslije svojega uskrsnuća Isus ne samo da je zasjao manje nego prilikom preobraženja na gori Tabor, već sada ima i manje prijašnjega božanskog sjaja: Marija Magdalena najprije je za njega pomislila da je običan vrtlar, učenici iz Emausa da je jedan od najneukijih jeruzalemskih žitelja, apostoli da je na obali Tiberijadskoga jezera nekakav neiskusni ribar... Svladao je smrt, uzdigao se iz Podzemlja i unatoč svemu tome, ponaša se neshvatljivo suzdržano, ukazujući se tek onako, kao usput. Očekivanu i priželjkivanu raskošnost zamjenjuje skromnost.
Uskrs i Spiderman
Njegova prividna odsutnost njegova je velikodušna prisutnost. On nas tako dobro obuhvaća da gotovo imamo razloga vjerovati da ne postoji (zaista, on ne postoji poput stvorenja). Plod ne vidi svoju majku; pa ako on može vjerovati da majke nema, to je zato što je sve znak njezine prisutnosti zato što je ta prisutnost posvuda – a ne samo u nekomu dijelu. Ateističko vjerovanje još uvijek je nesvjesno odavanje počasti neizmjernoj dobroti Vječnoga.
Mi smo zadivljeni što se Spiderman ili Supermen veru po zidovima, ali uzrok je našega udivljenja zapravo zidar koji je sagradio zidove, kao i naša osjetila kojima to opažamo. Te se bitne pojave nerijetko tako dobro prekriju nezahvalnošću i banalnostima da ih se mora izgubiti i tek tada osjetiti veličinu izgubljenog dara.
Uskrs ko' „dobar dan“
Valja ovdje zastati na toj pojedinosti. Nakon dramatične korizme očekujemo blistava ukazanja, prolazak Besmrtnoga kroz zidove, obdarenost supermoćima... Ali ne, ništa od toga. Jednostavno je došao i rekao: Mir vama, kao da bi rekao „dobar dan“. Mir vama, na hebrejskom Šalom aleikum, spadaju među najobičniji, najrašireniji pozdrav. Na naše najveće čuđenje, Mesija je došao, raspeli su ga, sišao je do pakla, uskrsnuo je trećega dana, pa bismo očekivali da će svu tu vrhunsku pustolovinu proboja iz najdubljeg ponora izraziti nekim nečuvenim riječima, možda ezoteričnim, mističnim, uzvišenim... A on samo izgovara kao papa Franjo s balkona – Dobar dan!
Uskrs i punica
Napokon, ima ovdje nešto bolje od izvođenja izvanrednih stvari: to je bolje osvjetljavanje redovnih stvari iznutra. U redovitome razotkriva čudesno. Kada on daje vid slijepome, čini to da se taj može obradovati što vidi poput svih drugih (zar mu treba veće čudo?). Kada liječi Petrovu punicu, čini to da se Petar punici može diviti (što je, priznat ćete, čudo prvog reda!). Kada daje da Lazar iziđe iz groba, čini to da Lazar nakon toga može još jednom umrijeti, kao i svi drugi. Čudo je ovdje tek u razotkrivanju i povratku običnosti.
Slava uskrslog Gospodina vjenčana je sa svakodnevicom. Čim je dosegao vrhunac savršenstva, nije našao ništa bolje doli da se ponovno nađe među prijateljima, da razgovara s njima i zajednički blaguje. Želi biti jednostavno čovječan i upravo je time najviše dokazao da je Bog (jer običan čovjek nikako ne bi htio da izgleda kao običan čovjek). Uskrsli ne žonglira zvijezdama jer zvijezde su njegova majstorija. On ne blista poput filmske zvijezde jer ne želi zasjeniti ni onog beskućnika koji sjedi uz put na kartonu. On je već učinio da vuk prebiva s janjetom, a ris leži s kozlićem (znaju to dobro oni koji vjerno liježu sa svojim bračnim drugom, i tako dok ih smrt ne rastavi).
Uskrs kao objava piknika
U Evanđelju naš Gospodin čudesno dijeli kruhove i ribu, ali tek nakon uskrsnuća vidimo da se počinje baviti kuhinjom. Uskrsli na obali pali vatricu i pristavlja ribu. Ali zašto? Zar bi nas Isus oslobodio paklenoga ognja samo zato da nas nauči na brzinu prirediti roštilj? Zar se Evanđelje sažima u recept za spravljanje delikatesa na žaru? Zar je Golgota trebala dovesti do objave piknika? Zar je Riječ sišla s neba, uzašla iz predjela paklenih, a sve samo radi toga da uputi majčinski poziv: „Hajde, djeco, dođite jesti“? Kako shvatiti ovaj misterij jednostavnosti?
Fabrice Hadjadj rasvijetljava ovo: obrok je istodobno manje apstraktan i univerzalniji od riječi i ideja. Neka izložba ili predavanje okuplja interesante sličnih estetskih sklonosti. Drugi su oporba nekoj političkoj ideji, treći slijede samo jedan intelektualni smjer. No svi se lako nađu pri stolu: stol ne traži ništa drugo nego kvalifikaciju biti gladan. U tome se zajednički nađu i susretnu učenjak i neznalica, starac i dijete, bogataš i siromah, pravednik i grješnik... Za stolom hrana ušutkava brbljivca i spašava obraz šutljivcu. Konačno, mogu se poslužiti iz iste zdjele izdajica i svetac (Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati – Mt 26,23). Evo svih jednakih pred jelom, više negoli pred smrću. I religije uistinu katoličke!
Učenici iz Emausa prepoznaše Uskrsloga u lomljenju kruha. Nije bilo dovoljno tumačenje Pisma – trebalo im je da s Uskrslim sjednu za stol, trebalo je da se On pretvori u hranu. Uskrsli iščezava netragom, ali postaje nešto posve čvrsto: njihov kruh svagdanji.
Uskrs i evangeliziranje mobitela
Koja je naredba Uskrslog Gospodina? Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju... „Sav svijet“ se ovdje ne mora shvatiti samo u zemljopisnom smislu, nego prvenstveno u smislu sadržaja ili obuhvata. Nije dakle dovoljno poći na Borneo evangelizirati malezijske muslimane. Važno je – i znatno egzotičnije – ostati u svojoj kući i evangelizirati vlastiti mobitel ili televizor. Ovo nije šala! Možda baš u džepu držim većeg poganina negoli je to onaj omraženi susjed ili predstavnik vlasti.
Od presudne je važnosti da se uskrsnuće ne svede na događaj koji se svodi samo na odnos čovjeka prema čovjeku, nego da ga se promatra u njegovu kozmičkome domašaju. To će nas spriječiti da od njega načinimo sitnu privatnu utjehu, dudicu za odrasle, „duhovnu opciju“. Da, i mom mobitelu i mom četverotočkašu valja navijestiti Radosnu vijest.
Idite do nakraj svijeta... A budući da je Zemlja okrugla, „nakraj svijeta“ je ovdje. Tu u mojoj kući, džepu, garaži... Tu počinje moje misionarsko djelovanje.
Uskrs umjesto zaključka
Tresla se brda, rodio se miš: susret sa živim Bogom koji vas je trebao učiniti sličnim anđelima konačno vas vraća da budete to što jeste – otac, majka, svećenik, radnik, političar, vlast, oporba... Jednom rječju – čovjek. Još bolje – pobožanstvenjeni čovjek! U otajstvu Uskrsa prepoznati snagu da ono obično, redovno, činimo na izvanredan način.
Glagoli koje svečano prevodimo našim izrazom „uskrsnuti“ (egeiro, anhistemi) na grčkomu znače redovne radnje: ustati, probuditi se, stati na noge. Stajati na vlastitim nogama, što ima svakidašnjije? Jedino nas neki uzeti čovjek može podsjetiti kolika je to povlastica. Zar nije Uskrs ustajati svaki dan na posao pa i padati s nogu u trećoj smjeni?
Isus je ustao iz groba i tek sada sve ima smisla, svaki kamenčić ima mjesto u mozaiku. Ono je odgovor na pitanje zašto se mučiti darovati život ako će on u konačnici biti uništen. Čemu imati djecu ako nema uskrsnuća, nego sam prah. Isus je ustao iz groba, muškarac i žena mogu spavati zajedno. Mogu dijeliti krevet bez straha od rađanja novoga maloga smrtnika – jer više to nije uzalud – i s dostatnom ljubavi da legnu, i dalje jedno pokraj drugoga, u isti grob.
Nakon svega, nije više pitanje je li On u svijetu, nego koliko je svijet u Njemu.
S tim mislima, neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
