Povorkom i kasnije svečanom akademijom obeležen Nacionalni praznik bunjevačke nacionalne manjine.
Tekst obraćanja Suzane Kujundžić Ostojić:
Poštivana čeljadi,
Okupili smo se danas za Dan Dužijance 15. avgust na Veliku Gospojinu da proslavimo još jedan kraj žetve, još jednu godinu u kojoj će bit dosta, ako ničeg drugog, ono bar kruva našeg svagdašnjeg.
Na ovim nepriglednim poljima ravnice naši stari su se vikovima paštrili ocigurat sebi opstanak. A imat dosta žita za cilu godinu i imat uvik kruva na astalu bio je razlog za veliku radost.
Običaj dužijance zadire daleko u prošlost i svakako se ubraja u jedan od naši najstariji običaja - zafale Bogu na rodu žita.
U proteklim godinama ode na ovim svečanim akademijama, kad je rič o Dužijanci, često smo imali priliku čut da ovaj običaj imaje i drugi narodi: Česi, Poljaci, Slovenci.... al svaki Bunjevac ipak ljubomorno drži da je Dužijanca samo naša i ničija više. Jel ko je više i željnije isčekiva cile godine? Ko je njezino obilužavanje tako brižljivo osmislio, uveo u crkvu a samu proslavu podigo na viši nivo? I tog se drži cio vik. Zato je i Bunjevački nacionalni savit, kad je imo pravo odabrat četri svoja najveća praznika, odabro Dužijancu, čiji dan danas slavimo.
Kadgod je Dužijanca bila običaj u bunjevačkim familijama, di se slavio kraj žetve, tog osam miseci dugačkog puta od posijanog simena žita do njegove žetve. Za sve to vrime oči paora uprte su u nebo i ufaje se u Boga da će dat i kiše i sunca koliko triba i kad triba i da će sačuvat rod od ampe.
Ris je, slažu se svi ratari, kadgod bio najteži fizički poso. Od zore, pa priko dana po jakom suncu, sve dok se vidi radit, risari su zrilo žito ručno kosili, kupili u snopove, vezivali i na kraju sadivali u krstine. Radili su u paru muškarac i žena, risar i risaruša, a od veličine njive zavisio je i broj risara. Nji je pridvodio bandaš s bandašicom, koji su ris većinom radili za gazde, a plaćani su po pogodbi, obično od procenta roda žita i broja krstina.
Kad se istira poslidnja pripelica, završena je kosidba. Njiva se očisti i ograbi mršavina, a risaruše opletu vinac jel krunu. Vinac se mećo bandašu na šešir, koji on metne na glavu pa vodi svoju bandu prid gazdu. Ode će nuz čašu vina jel vode, izdivanit kaka je litina i koliko je bilo krstina žita. Kruna jel vinac, koji su se uvik pleli samo od pšeničnog žita, pridaje se domaćici koja ga poškropi sa svetom vodom i čuva u ambetušu jel u sobi do slideće godine. Domaćin sve risare ponudi sa svečanim ilom, a posli dogovora oko privoženja pokošenog žita, svako bi krenio svojoj kući.
Od ove dužijance, koja se odvijala u krugu familije, ko slavlje završene žetve, nastala je proslava Dužijance kaku znamo i danas.
U to novo ruvo ovaj običaj Dužijancu je obuko velečasni Blaško Rajić, 1911. godine, prija tačno sto godina. Odlakeg ideja za ovako organizovanje Dužijance Zvonko Stantić u svojem tekstu "Dužijanca ko naša obaveza" kaže da je to ideja na koju je Rajić došo dok je bio kapelan u Dušnoku i Santovu, di se, ko i u ciloj Madžarskoj slavio Sent Ištvan 20. avgusta.
Tako je u župi Svetog Roke, održana misa zafalnica, proslavljen ris a poslipodne bandašicino kolo. Za izbor bandaša i bandašice, osim vridnoće, sad se pazilo i na lipotu, al i na ugled familije iz koje potiču. Dužnost bandaša i bandašice je bila i nastačit žito za krunu, vinac i kićenje crkve, a bandašica je još imala obavezu i priredit bandašicino kolo.
I kad bi se kaki socilog počo bavit analizom Dužijance, tokom ovi sto godina kako se organizovano slavi, naišo bi na mnoge istorijske, kulturološke i sociološke naslage.
Dužijanca je prigurala dva svitska rata, posli Prvog priselila se u katedralu, a prija Drugog počela se slavit misto krajom jula naVeliku Gospojinu 15. avgusta, što se do danas zadržalo. Svečene povorke polazile su izvan varoši od kakog križa, na čelu s konjanicima, za njima žitom okićene karuce, a u njima bandaš i bandašica, pa njeva brojna pratnja risari, jenge i mastalundžije, a svi obučeni u najlipše bunjevačke nošnje.
Prominilo se država i država, društveni sistema, kraljova i pridsidnika, a Bunjevci i Dužijanca su ji uvik dečekivali i israćali, virni ponajviše sebi i svojoj tradiciji. Ona je bila i ostala jedna od najlipši manifestacija grada Subotice, ko i Dužionica u Somboru.
Virujemo da dolaze bolji i drugačiji dani u gradskom i crkvenom dilu organizovanja ove manifestacije di će Bunjevci dobit svoje misto, onako kako njim i pripada.
U ovu krunu, na stotu Dužijancu, utkali smo svu svoju ljubav i poštivanje prema svojim bunjevačkim velikanima: Ivanu Antunoviću, Ambroziju Bozi Šarčeviću, Blašku Rajiću, Marku Peiću i mnogim drugima; prema našoj ravnici, zvucima tamburice i miloj ikavici. Utkali smo želje i nadanja u nove generacije koje će, iako nisu okusile težinu risa, znat uvik cinit ovaj težak poso naši pridaka i prinosit ga s kolina na kolino, onako kako su ga čuvali i nama pridali naši stari. Običaje niguju i čuvaje ljudi, isti oni koji će u oktobru za popis stanovnika na pitanje - nacionalnost kazat: Bunjevac, a maternji jezik: bunjevački!
