Prid nama je svetkovina centralna svečanost Dužijanca 2010. sa zafalnom svetom misom na kojoj će u prinosnim darovima bit blagoslovljen somun kruva, a njeg će bandaš svečano uručit domaćinu grada purgermajstoru (gradonačelniku).
Štijemo i slušamo kako čeljad raspredaje o svetkovini Dužijanca, pa su se mašili i obitejske dužijance: šta je, čija je, kako je nastala, zašto je prigrlila crkva i sl.
Mislim da ćemo (donekle) metnit tačku na raspredanje ako da Bog i objavimo knjigu Obiteljska dužijanca, koju smo (Lazo Vojnić Hajduk i ja) dogotovili i spremamo je za tisak. S njom ćemo rastumačit tušta čeljadima nepoznate pojmove: ris, risar, rukovetačica, bandaš, pripelica u risu, razvoj košenja od glinenog srpa do traktorske samovezačice, zašto je važan prlj u ručnom košenju, stave i krstine, poslidnji otkos i odlazak risara na salaš, običaj obiteljske dužijance, sudbina bandašovog vinca itd. Paštrimo se da i neupućeni svate da je bíŽt dužijance zafala Bogu na rodu žita, na srićno urađenom poslu i da ćemo (ocele) imat kruva, a po tom je ona drugačija od žetveni svetkovina drugi naroda. Svetkovinom dužijanca bunjevački Hrvati su zafaljivali Bogu na žitu, na rodu (plodu) zemlje, a ne na plodovima zemlje di spadaje sve rodovi litine od žita do bundeve (poslidnji rod ratarske koji se brao na njivi).
Zašto se mi zafaljivamo na rodu žita, a ne na kruvu. Kad su risari dogotovili ris (ručnu žetvu) oni su u krstine sadili žito, al od žita iz krstina do novog kruva put je bio dobrim više od misec dana, kojeg nisu mogli skratit. Kruv je u varoškoj dužijanci kroz žito prisutan simbolično i novijeg je vrimena.
Novom knjigom o obiteljskoj dužijanci želimo dati svoj doprinos u pravom tumačenju običaja zafale na srićno zaršenom risu. Želimo upačit prstom na do sad napisane koještarije o risu i dužijanci, jel su se u poslidnje vrime o njoj latili raspredanja i poniki manje upućeni, pa zato i mož čut i proštit koještarije, koje nisu vridne ni spomina.
