Roman »Wild Card« Dražena Prćića predstavljen u Umagu
Demistifikacija pisanja
Prćić se predstavio kao izrazito urbani, tržišno osviješteni pisac, a njegova demistifikacija pisanja naišla je na vrlo dobar odjek kod publike
Iz Umaga: Neven Ušumović
U organizaciji Matice hrvatske Umag i Gradske knjižnice Umag u čitaonici Knjižnice, u ponedjeljak 7. svibnja održana je promocija romana »Wild Card« subotičkog pisca Dražena Prćića, objavljenog u nakladi NIU »Hrvatska riječ«. S piscem razgovor su vodili Stelio Prodan, predsjednik Ogranka Matice Hrvatske u Umagu i Neven Ušumović, v. d ravnatelja Knjižnice, inače porijeklom također Subotičanin. Publika je isto tako bila miješana – uz, dakako, većinsku nazočnost građana Umaga, našao se i po koji Subotičanin s prebivalištem u ovom istarskom gradu.
Radnja romana »Wild Card«, naime, povezuje upravo ova dva grada, tako da se na licima prisutnih često mogao vidjeti smiješak nevjerice i začuđenosti: zar jedan Subotičanin da napiše roman koji se u potpunosti odvija na umaškim teniskim terenima!? Naime, Umag je u hrvatskoj književnosti dosada bio prisutan samo kroz brojne prijevode romana Fulvija Tomizze (1935.-1999.), prvorazrednog talijanskog pisca s ovih prostora. Nakon njega nijedan istarski pisac nije se inspirirao aktualnošću ili poviješću ovog grada. Dakako, Prćić nudi sasvim drugu sliku Umaga, onu koju naslućuju današnji TV gledatelji kad gledaju sportske izvještaje s ATP Croatia Open turnira u Umagu, dakle bez disonantnih tonova povijesnih potresa koje osluškuje i ispisuje spomenuti Tomizza.
SAN JUNAKA: Glavni junak ovog romana Subotičanin Boris Božjaković dolazi u Umag u svojoj 28. godini da bi konačno ispunio svoj životni fantazam: profesionalno se posvetiti tenisu i samo tenisu! Napušta posao u subotičkom »Osiguravajućem zavodu« i kreće u neizvjesnost. Cijeli roman se ustvari odigrava u Umagu, toj hrvatsko teniskoj meki; čitatelj napeto – kao da gleda nekakav »sports movie« - prati tenisku borbu Božjakovića za svoje mjesto pod umaškim Suncem. Ako bismo ovu liniju radnje nazvali »muškom«, onda je druga linija, koja romanu daje melodramatsku kulminaciju, zaista »ženska« kako je to istakao i pisac na promociji. Naime, Boris je sin samohrane majke Jadranke, koja je na teniskom turniru u Padovi kao šesnaestogodišnjakinja zanijela s jednim mladim talijanskim igračem. Porijeklo njegova oca ona mu međutim skriva, sve do Umaga kada dolazi do niza neočekivanih obrata koji raspliću taj psihički kompleks glavnog junaka.
OLAKŠAVANJE ČITANJA: Prćić se svojim petnaestogodišnjem pisanjem afirmirao kao pisac žanrovske literature (ljubića, trilera…), odnosno kao pisac za šire književno tržište. U njegovom načinu pisanja mogu se primijetiti neki postupci izrazitog »olakšavanja« čitanja kao što je prepričavanje i ponavljanje već dogođenog u romanu (radi održavanja pripovjedne niti), korištenje stalnih epiteta i motiva uz određene likove, spektakularno gomilanje neočekivanih obrata… Ono što Prćića izdvaja pak iz sve masovnije produkcije ovakvog tipa literature na hrvatskom tržištu knjiga, koncentriranost je pripovjedača na napetost i dramatičnost radnje bez pretjerane uporabe ekspresivnih ili sentimentalnih sintagmi koji bi potakle čitatelje na još veći stupanj emotivne identifikacije s glavnim junakom.
Možda je to posljedica i edukativne strane ove knjige: opisi teniskih mečeva odaju da je pisac ujedno iskusni tenisač i stručnjak za ovaj sve popularniji sport. Roman »Wild Card« se dakle može čitati i kao jedan romansirani vodič kroz tenis za početnike.
Umaškoj publici Prćić se predstavio kao izrazito urbani, tržišno osviješteni pisac; njegova demistifikacija pisanja naišla je na vrlo dobar odjek kod publike, pa se »razgovor ugodni« nastavio i nakon formalnog završetka promocije.
Pisac, a ne književnik
Prćić je na vrlo koncizno objasnio svoje osnovne poetičke postulate: na pitanje iz publike zašto stalno insistira na tome da je on pisac, a ne književnik, Prćić je kratko odgovorio: »Za razliku od književnika, pisce čitaju!«.
