Ono, što mogu odmah da kažem na zadatu temu jeste to da osnovne evropske vrijednosti predstavljaju: svijet mira i svijet bez granica. A mi smo dolazeći sinoć ovamo udarili upravo na taj problem, problem granice, i doživjeli nešto što imenujem kao sukob službenog i etno uma. Nije bilo dramatično, ali jeste - besmisleno.
Granica. Ulazni punkt susjedne države. Naš kombi staje. Sve teče fino, uljudno, pristojno:
"Dobro veče"... "Dobro veče"!
Dajemo tražene dokumente na pokaz. Listaju. Ima tu raznih imena, jednih, drugih, trećih... Tipična Bosna. Nacionalno šarena. Za etno um - prešarena. Jednu po jednu, pogranični službenik provlači naše lične karte kroz sigurnosni računarski sistem.
Sve je OK!
I, tu bi priča na svakoj drugoj granici trebala da se završi.
Međutim, kad je sve uredu, i kad "birokratski um" nema ništa da kaže, onda progovara "etno um": Uz niz dodatnih besmislenih pitanja, uz punu svijest da je u pitanju grupa nevladinog sektora, pokazujući rukom desno, traži da se parkiramo. Činimo i to.
Onda "etno um" izađe sa našim ličnim dokumentima i pojedinačno nas prozivajući, i pažljivo zagledajući, daje svakome ponaosob ličnu kartu ili pasoš. Kad se taj gest, sa behavioralne, prevede na verbalnu ravan, onda to znači: otkud vi tako različiti, u tako malom prostoru (kombi) zajedno. U tom postupku čitam nevjericu i višak značenja: Mi ratovali, a vi opet zajedno. Ne verujem ja vama, znam ja vas. Sjetih se one čuvene rečenice Alije Sirotvanovića u Beogradu: "Ama, znam ja nas, jebo ti nas, druže Tito"!
Iako ova formulacija, kakva takva je, izgleda kao izdaja etikecije u tom momentu i prostoru, Alija je, njome, zapravo izrazio uzajamno poverenje koje vlada između njega i Tita.. Dakle ono isto poverenje, kojeg ovde, kod "etno uma" nema, I kojemu smo sumnjivi samo zato što smo zajedno. A bez tog poverenja nema mira, I nema pomirenja koje zagovaramo. Tako dolazimo do ključnog pitanja:
Šta je pomirenje?
Pomirenje bi trebalo biti poslednja faza balansiranja i normaliziranja društvenih relacija i međuljudskih odnosa nakon krvavih ratnih orgija. Pomirenje je neophodni nastavak labilnog mira, kakav u BiH danas vlada. I njegovo prevođenje u status stabilnog, samoodrživog mira kojeg još uvek nema. Dakle mir, kao odsustvo širih nemira i pobuna, još nije onaj traženi, i nije pravi mir, koji je potreban Bosni i cijelom regionu. A za istinski mir, samoodrživi mir neophodno je stvarno pomirenje. Nema mira bez pomirenja.
U tom smislu, istoričari i povjesničari, imaju neprijatnu zadaću nepristrasno i postepenog otkrivanja istine povijesnog dogoda. Ali, povijest je jedno, (h)istorija nešto sasvim drugo... Povijest je ono, što se zaista događalo, a (h)istorija laž o onome što se događalo. I zato danas imamo tri (h)istorije i tri istine o jednom i istom događaju, događaju minulog rata. I zato, mi kao civilno društvio, imamo o čemu da govorimo, I imamo na čemu istrajno da radimo. Civilno društvo mora da radi na pomirenju kao ključnom faktoru samoodrživog mira kao najvažnijeg javnog interesa građana ...
Ali, kako doći do pomirenja?
Kako naći put ka stvarnom pomirenju i stvarnom miru?
U odgovoru na ovo pitanje ja imam tezu koju pokušavam da je uvučem u način razmišljanja, trećeg, nevladinog sektora sektora.
Po meni, psihološki gledano to izgleda ovako:
Pomirenje pretpostavlja povjerenje. Dakle, nema pomirenja bez uzajamnog povjerenja. Međutim, nema pomirenja u situaciji inercije obaveznog upiranja prstima (kako to redovno rade političari i politika), preko plota. To jest, nema pomirenja u situaciji uporne kritike Drugog i drugih. Tako dolazimo do ključne karike teze. Do pitanja odnosa kritike i samokritike. Odnosno, pitanja uzajamnog odnosa kritike i samokritike.
naime, već 20-tak godina mi uporno kritikujemo (resp. optužujemo) jedni druge. I rekli smo jedni drugima sve što smo imali. To je faza kritike. Opravdane ili ne, smatram da je vrijeme kritike isteklo, prošlo. Fenomenološki, logički i psihološki stvari stoje ovako: Svaka jednostrana kritika jedne, izaziva otpor i nepovjerenje druge strane. I tako u krug. Kritika i nepovjerenje idu zajedno To znači da se do uzajamnog povjerenja ne dolazi preko kritike, nego preko samokritike. Odnosno, samo preko uzajamne srpemnosti za samokritiku. Da li to znači da smo svi mi jednako krivi. Ne, ali mi se ovdje ne bavimo pitanjem krivice, i ma kako i koliko o tome različito mislili, postoji ipak ono što svi sigurno znamo, a to je da, objektivno, niko nije nepogrešiv.
Odatle polazeći stvar je sasvim jasna:
Svako ima dovoljno prostora i razloga, bez obzira koliko je povrijeđen, da samokritički kaže šta ne valja od onoga što je sam loše činio i učinio prošlih godina. Samokritika je logički poziv drugoj strani da postupi na isti način. Da se i sama oglasi samokritički. Tek tada jaz uzajamnog nepoverenja počinje da se topii smanjuje. A vrata pomirenja se postepeno, ali sigurno otvaraju.
U tom smislu postojeća "Komisija (ili komisije) za istinu i pomirenje" mora biti preimenovana u komisiju za pomirenje i istinu. Zvuči banalno, ali promjena naziva i redosleda poteza su veoma bitni.
Zašto?
Zato što u situaciji nepomirenosti svako drži samo do svoje istine. Odnosno a priori projektovane ideološki servirane istine. Upravo zato samo pomireni možemo doći do aproksimativne istine. Jer za razliku od apsolutne laži, apsolutne istine nema. Moramo da se pomirimo sa nekim aproksimativom (istine), koji, istina, nikad nije do kraja pravedan, ali jeste vredniji od apsolutne laži. Ukoliko želim stvari istinski mir, na to moramo svi a priori pristati. Upravo u ovom procesu samokritičnog balansiranja povijesti koja je iza nas, samokritika je ta koja vodi povjerenju. Povjerenje vodi pomirenju, a samo pomirenje vodi istinskom miru. Nema mira bez pomirenja.
Međutim, traženi, pomirljivi, odnosno samokritički diskurs nikad nije bio svojstven ni vlasti ni politici. To je primarni zadatak civilnog društva. Ali sad se pojavljuje drugi problem i drugo pitanje. Da li mi stvarno i zaista imamo civilno društvo? Govorim ovo iz bosanskog ugla, ali vjerovatno to važi i za ostale. I to je ključno pitanje. Jer objektivno govoreći jasno je da na današnoj društveno-političkoj sceni zapravo pored nevladinih postoji čitav niz (tako ih zovem): vladinih nevladinih organizacija. I to otežava cijelu stvar. Jer iza zahtjeva takvih lažnih NGO, kriju se zahtjevi vlasti. One ih naručuju - i sponzoriraju, a takozvane "nevladine" organizacije samo ih poslušnički iznose u javnost legitimirajući ih kao zahtjev civilnog društva. Tako se vladine ideje legitimiraju kao ideje civilnog društva i to je prva prevara, prvi korak ka zatvaranju lažnog kruga, iz koga je onda vrlo teško izaći. Da se to ne bi događalo, valja poraditi na podizanju kritičke svijesti civilnog društva. I to je prvi zadatak nevladinog sektora. Učiniti građane svjesnim svojih prava na ljudska prava - to je prva i najvažnija prosvjetiteljska zadaća NGO. Imam pravo na ljudsko pravo, i imam pravo da se borim za to pravo. Bez obzira, šta mi vlada govori, bez obzira, šta (etno-korumpirani) mediji poručuju. To je ono što nevladin sektor mora, nošen impetusom samokritike, da uradi.
Evo, kako je prije 2.500 godina Buddha govorio svojim učenicima, i sljedbenicima, kako da se ponašaju, kako da se kritički odnose prema stvarnosti.
A on kaže:
Ne dajte se zavesti! Ni onim, što se prepričava. Ni onim, što je postalo tradicija. Ni onim, što je napisano u svetim knjigama. Ni zato, što se po svemu čini da je to tako. Ni zato, što vam neko gledište izgleda uvjerjivo. I na kraju, ni zato, što tako kaže vaš učitelj. (E, sad mi nađite ovdašnje političke i vjerske učitelje koji su spremni da ovo prihvate).
Tek onda, nstavlja Buddha, kad sami uvidite, da su određene stvari povoljne i ispravne, tek tada ih primite kao istinite
Čuveni racionalistički poklič "Sapere aude" ("Imaj hrabrosti"), Kant prevodi upravo tako: kao poziv čovjeku da se hrabro, i bez vođstva nekog služi vlastitim razumom. Slijediti put vlastitog osjećanja i razumijevanja života, to je jedini istinski ljudski put. Unaprijed reći "vjerujem" i "ne sumnjam", znači nepromišljeno se predati, i odreći se svoog rođenjem stečenog i najvažnijeg ljudskog i građanskog prava - prava na sumnju.
Ukratko: prisiliti sebe da poverujemo i prihvatimo neku stvar bez njenog razumijevanja politički je, a ne duhovni, i pogotovu ne - intelektualni čin. I to je vrlo važno; to je ono što neki intelektualci ne razumiju, ili neće da razumiju, ili u svojoj mentalnoj pothlađenosti ne mogu da razumiju.
Ali, kakvi smo, takvi smo.
Stoga, vratiti se sebi i postati istinsko racionalno biće, homo sapiens, jeste naša ljudska i građanska zadaća. Moderna nauka sve to obrazlaže ovako:
intelektualna sumnja kao jedini ispravni pristup dnevno-političkom govoru podrazumijeva trezven logički ispit svih podataka i činjenica retoričke zavodljivosti, koju srećemo u medijima, i koja nam dolazi od političkih stranaka;
permanentan intelektualni napor na razlikovanju pouzdanih i nepouzdanih informacija;
prepoznavanje stereotipa i predrasuda u moru informacija i njihovo svjesno odbacivanje;
prepoznavanje bitnih informacija.
I konačno, selekcija svih informacija koje nam dolaze i njihovo vrednovanje u odnosu na proživljeno iskustvo.
Danas, imamo situaciju da ljudi više vjeruju svojim ušima, nego svojim očima. Dakle, više veruju, da im je tako, kako im objašnjavaju političari i njihovi etno-mediji, nego kako svoj život vide sami. Oni se još uvijek se ravnaju po uhu i po sluhu. I odatle izraz "poslušan". A poslušni ne misle. Oni slušaju.
Zato ovdje želim reči jednu kratku priču koja kaže ovako:
Pitali Kanamu, mudraca iz Tajfa:
Otkad si čovjek?
- Od prve misli, reče.
A prije toga?
- Bio sam samo rođen, odgovori.
Da skratimo: nije čovjek, ko ne misli. Na nama je da odlučimo hoćemo li misliti svojom glavom, hoćemo li postati ljudi, ili ćemo biti "dobri" i "poslušni" podanici. To je naš jedini ljudski i građanski izbor. A oni, koji prije svih nas treba da se odluče na mišljenje, jesu porodice žrtava ovih ratova. Njihova solidarnost sa političkim i etno-moćnicima, mora biti zamijenjena uzajamnom solidarnošću žrtava.
A to znači sljedeće:
U ime poštovanja vlastitih žrtva, valja nam se odreći zločinaca iz sopstvenih redova. I okrenuti im leđa. Jer zločin nije odbrana. Zločin je kukavičko prekoračenje odbrane. To je elementarni oblik samokritike od koga valja poći, i bez koga nema pomirnje ni mira u regionu. To je, pojednostavljeno govoreći, put o kojem govorim.
Izvesti ljude na put kritičkog mišljenja (i time završavam), glavni je i jedini zadatak NGO sektora.
Sve drugo je politička ubleha koja već decenijama sprečava izlaz iz košmara zločina i krvi u koje smo smišljeno dnevnopolitički nasukani.
