Kolekcija članaka:
UJED ZMIJE SJEĆANJA
Esad Bajtal
Smrt je u zaboravu,
a ne u faktu smrti.
Čovjek je mrtav tek onda
kad ga se više niko ne sjeća.
F. Alfirević
U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica, smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.
Ali, u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima, konačno suočavanje živih s posljednjom istinom njihovog nalaženja, postaje bolnije i okrutnije čak i od same smrti.[1]
Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči, svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.
Istina o bolu suočavanja.
Paklu beznadežnog suočavanja iz koga nikakav bijeg nije moguć.
Pa ni onaj neizbježni.
Jer, ima očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.
Baš kao što se, uprkos toj očiglednosti, zlikovci, čak ni notornih laži negiranja ne žele odreći.
U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.
Dijalektika uzaludnog prizivanja zaborava, koji se žrtvi uporno ne odaziva.
Traženje koje duše smiruje
naziv je dokumentarnog filma o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih i majki za zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.
Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona, film nam prikazuje i pokazuje upravo taj - potresni nemir živih.
Odnosno, u svojoj dvadestominutnoj dokumentaristički temporalnoj svedenosti,
ovaj film se, uglavnom, odvija na centripetalnoj orbiti momenta šokantnog suočavanja majki s konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.
Zemnim ostacima reduciranim na puko Ništa.
Ništa skršenih, i skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.
Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta, u čije se nepojmljivo postojanje ne može više ni sumnjati ni vjerovati.
Stjerana uza zid opore i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;
suočena s konačnim ishodom odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;
izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom, jedna od neutješno ojađenih majki, mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara, u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma, kratko i poluodsutno izgovara:
"Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem"!
Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju, najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je ta izgubljena majka, sudbinski tako nestvarno-tragično, a realistički krajnje surovo suočena.
Oporost njenog iskaza:
"Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem"!
bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene da se suoči upravo sa onim
za čim je godinama tako istrajno i neumorno tragala.
A tragala je za posljednjom istinom svog života.
Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.
Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,
nije ni spremna ni kadra prihvatiti.
Jer, htjeti je jedno,
imati je - drugo,
a prihvatiti
sudbinski nepojmljivo okrutnu spoznaju, nešto je
- sasvim treće.
Kad rezignirano kaže da "vjeruje nauci", a ne vjeruje "svojim očima",
ta bolno ucvijeljena majka samo vjeruje da - ne vjeruje.
Odnosno, ona bi samo htjela da - ne vjeruje.
Jer, u beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja, ona dobro zna da je sve to baš tako.
Tako kako joj vlastite oči kazuju i pokazuju.
Ali, realno stiješnjena između potresnog Bola Istine, i konačno Izgubljene Nade,
ona naprosto ne želi vjerovati da vidi to što vidi.
I da jest - to što jest.
Evidentnu i najzad pronađenu istinu (za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),
njen razoreni um sada odbija da prihvati.
Pod presijom te tako nestvarne stvarnosti, elementarni pojmovi školski uobičajenog reda i poretka stvari, u njenoj se glavi refleksno obrću u svoju logičku suprotnost.
U tom emotivno prisilnom obrtanju, ona svoju bolnu Nevjeru izriče glasom Razuma,
dok racionalnu Nauku reducira na unutranji glas čiste Vjere.
Ona sada "vjeruje" u nevjerovatno, samo zato, jer joj tako hladna Nauka kaže.
Istovremeno, ona "ne vjeruje" u ono očigledno i opipljivo-prisutno, jer,
njeno skrhanošću pobunjeno srce, tu očiglednost odbija da prihvati.
Izgubljena u svojoj nevjerici, ona, s tim suhim, ogoljelim i deformisanim kostima,
- "kao da" nema ništa.
U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti iracionalnog trenutka suočavanja,
te su joj beživotne kosti - u isti mah - i nešto tuđe, i nešto - sveto.
Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,
a svojom uzvišenom svetošću bolno i neodoljivo privlače.
Pokrenuto tom užasno svetom nedodirljivošću, tonom neviđenog strahopoštovanja,
uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje, upućeno doktoru-forenzičaru:
"Mogu li ovo dirnuti"?
Mogu li "Ovo dirnuti", na jeziku ambivalentne majčinske nevjerice, znači:
Smijem li dirnuti to tako moje, a idejnom bahatošću mi - tako sablasno otuđeno.
Odnosno, to Božanski nedodirljivo i Sveto, a majčinski, ipak moje, i - samo moje.
Tražene i konačno nađene, te gole, suhe kosti, DNK-ovski sabrane, tu, pred njenim presahlim očima, u koje sada niti želi niti može da vjeruje, ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti osionih čuvara naciona!
Odraz su pomamne okrutnosti idejnog fanatizma i netrpeljivosti besmisleno nepotrebne
i planski kovane mržnje dokonih etno-spisatelja i etno-"spasitelja".
Mržnje koja bezdušno laže, bije i ubija!
U ime čega?
I zašto?
U ime Politike!
U ime Nacije!
U ime Vjere!
Čije Politike?
Čije Nacije?
I čije Vjere?
I šta su
ta Politika,
ta Nacija
i
ta Vjera
u odnosu na bolnu Nevjeru ove jadom skrhane žene?
Nevjeru njene nespremnosti da povjeruje u okrutnost i idejno bezumlje strahobnog povijesnog zločina, što se, u gomili skršenih kostiju, zrcali, tu, pred njenim usahlim očima.
Njena svijest o besmisleno krvavom krojenju istorije, čini tu istoriju
neljudskom i ljudski neprihvatljivom.
Za nju, ta histerična historija nema više nikakvog smisla
i nikada ga više neće imati.
Uprkos očiglednosti opipljive gomile požutjelih kostiju, u tako bezočni ishod jednog smišljenog zločina ne može se povjerovati.
Niti se, tim kostima očigledno potvrđeni, a razumu neshvatljivi zločin, može
majčinski ikad prihvatiti.
I zato, ova bolom skrhana majka,
niti želi,
niti može,
niti hoće
da - povjeruje
u ono što vidi.
U trenutku kad ga je konačno našla, ona sumnjičavo odbija upravo To za čim je, godinama, tako uporno, i tako strasno tragala.
Budimo realni.
Ne vjeruje ona više ni Nauci na koju se u svojoj bolnoj nevjerici poziva.
U tom gorkom, spoznajno pogubnom momentu nadrealne scene suočenja,
Nauka je za nju samo častan izgovor "zdravog razuma".
Vid odbrane pred neshvatljivim i majčinski neprihvatljivim tragovima ratnog užasa i idejno-planski osmišljenog nasilja.
Ona,
više Nikada,
više Nikome,
i više Ništa,
neće, niti može, vjerovati.
Sve što je imala za nju je definitivno, nepovratno, i za sva vremena - izgubljeno!
Pred njenim očima plutaju još samo sablazne Sjenke Privida.
I Privid Svijeta oličen u tim Sjenkama.
U hipu tog tragično-potresnog suočenja, njen stvarni svijet stropoštava se u
mračni ambis Idejnog Ništavila.
A u pomrčini tog Ništavila, njene presahle oči nemaju više šta da traže.
Niti imaju šta da vide.
I sve što je još preostalo, tim, iracionalnom nadom iznevjerenim očima, jeste samo to - da zaplaču.
Nijemo.
Bez glasa.
I bez suza.
Posljednja scena tog ljudski poraznog, psihološki slojevitog i filmski uvjerljivog kazivanja, govori nam upravo o tome.
Budi nas za potresnu istinu jedne ljudski i civlizacijski porazne stvarnosti.
Naglo suočena s gomilom pronađenih kostiju, u hipu te neshvatljive istine,
umire majčina Posljednja Nada. Iracionalno htijenje da bi, uprkos svemu što zna i vidi, ipak, moglo biti i - drugačije.
Drugačije od tragičnog ishoda koji, tim nijemim kostima na stolu polumračne kosturnice,
potvrđuje sve one crne slutnje od kojih je -
svjesno se nadajući - nesvjesno bježala.
Ali, nisu samo te suhe i nepomične kosti mrtve.
Prije nego ih sahrani, one su nju - živu
- već sahranile.
Definitivno srušen, i zajedno s njom živom pokopan, gubi se svaki smisao ostatka njenog života. Od tog trenutka, on nepovratno pripada još samo nestvarnom sjećanju nekog davno prohujalog vremena.
I zato, na samom kraju, ljudski postiđeno, i s dužnim poštovanjem koje im pripada,
valja odlučno stati i pokloniti se pred porazno neizrecivim bolom tih hrabrih Žena-Majki.
Majki koje to više nisu.
Tih povijesno-nasilno i moralno-tragično razmajčenih majki.
Kao živi mrtvaci sumorno-poratne bosanske zbilje, one su jedini istinski svjedoci užasno neljudskog, i ogavno suludog zločina.
Zločina koji leži na savjesti jednog bezočno poganog vremena, kome, nažalost,
i sami pripadamo.
I čijoj poganosti mnogi od nas, ako ničim drugim, a ono svojom kukavnom ratnom i poratnom šutnjom, podosta toga bar - moralno duguju.
Upravo zato,
zbog neizmjernog bola ovih Dostojanstvenih i Uspravnih Žena,
svako od nas
umjesto lažnih molitvi iza kojih se krijemo
pokajnički ponizno i mantrički uporno
iz dana u dan
iz sata u sat, i
"šezdeset puta u minuti"
treba da ponavlja one uzvišene riječi,
etički sabrane i cioranovski pobunjene savjesti:
Nikada više neću reći:
"Postojim"
a da se pri tom ne zastidim.
[1] Osnovu priče čini ekspresija impresije tokom promotivne projekcije dokumentarnog filma "Traženje koje duše smiruje", autora F. Sokolovića , u Kaknju 06. 07 .2009.
Ličnosti:
Autor teksta:
Fotograf:
