U okviru Noći muzeja u Art bioskopu lifka otvorena je izložba digitalnih radova Nikola Tumbasa sa temom vere, odnosno subotičkih hramova.
Izložbu je otvorio vlč. Dragan Muharem.
Na izložbi su bili prisutni i predstavnici religijskih zajednica iz jevrejske, Lanji Erno, islamske zajednice imam, Selmo Dreković, dok je otac Dragan Stokin ( Srpska Pravoslavna Crkva) bio sprečen drugim obavezama da prisustvuje otvaranju.
Dragan Muharem:
Poštovani, čast mi je i zadovoljstvo večeras biti sudionikom ove, mogu slobodno reći, nesvakidašnje izložbe. Zahvaljujem se Nikoli na pozivu s kojim sam u zadnje vrijeme povezan kroz pisanu riječ a večeras kroz vizualnost koja, vjerujem, nadahnjuje i plijeni.
Gledajući izložene eksponate, mi koji smo građani ovoga grada, reći ćemo – sve nam je to poznato. Susrećemo i viđamo ove sakralne građevine gotovo svakodnevno. I drugi motiv, prisutan na Nikolinim fotografijama je svakodnevan – nebo. Što je tu onda nesvakidašnje, iznimno, da bi postalo predmetom umjetničkoga doživljaja?
Sakralni prostor i nebo… Fizionomiju jednoga grada koncipiraju možda ponajviše sakralne građevine. Urbanistički plan i razvoj jednog grada ili sela ovisio je o položaju crkve, džamije ili sinagoge. Njihov položaj uglavnom je bio položaj centra, jednog čvorišta iz kojeg, koncentričnim krugovima, niče naselje. Stil gradnje sakralnog objekta bio je inspirator i za stilove drugih objekata. U predstavljenim eksponatima susrećemo se s barokom, neoromanikom, neogotikom, secesijom i suvremenim izrazima gradnje.
Ali ono što je za sakralne prostore možda najvažnije reći jeste to da su oni otoci, oaze usred polisa. Iako pripadaju polisu, iako se od njega ne mogu otrgnuti, oni su svijet unutar svijeta, omeđeni komadić neba. Bez njih polis bi bio hladan, funkcionalan ali ne i smislen, oplemenjujuć.
Nikolin odabir sakralnih građevina upravo je vapaj za smislom, toplinom, plemenitošću usred logike funkcionalizma i korisnosti. Možda će zvučati grubo, ali sakralni objekti, gledajući iz perspektive današnjeg čovjeka su beskorisni. U njima se ne može stanovati. Ne mogu poslužiti ni kao tržnice ili uredi. Nisu ni sportske, ni koncertne dvorane ili muzeji. Ali u tome je spasonosna beskorisnost. Ukaz na to da čovjek nije samo funkcija nego i duh. Predstavljene građevine nas izvlače iz začaranog kruga utilitarizma i pragmatizma, gdje sve mora biti obrazloženo i ocijenjeno svrhovitošću.
Pogledate li naizvan njihov oblik, sakralne građevine kao da se žele otrgnuti od zemlje, od sivila svakodnevice. Čemu služe tornjevi i minareti ako ne da budu ukaz, smjerokaz prema gore, prema nebu? Kao da žele reći – podigni čovječe glavu, pogledaj u nebo, istrgni se iz blata zemaljskoga! Nebo još postoji. Kao da žele pitati – nisi li možda napravio raskid s nebom?
Ovdje dolazimo do drugog motiva Nikolinih prikaza, a to je nebo. Slike ove izložbe provociraju nas da se zapitamo što je za nas nebo? Je li ono samo dio fizikalne prirode, pojavnost koju smo do kraja objasnili, koja za nas više ništa ne predstavlja? Isto to se zapitao pjesnik Antun Branko Šimić u svojoj elegiji – Prazno nebo. Pjesnik tugaljivo i nostalgično pjeva o nebu kojeg smo mi ljudi funkcionalnosti odavno ispraznili:
Nebo je već dugo praznina
bez boga i serafina,
beskrajna pustinja siva
kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.
Ne lete više gore duše ko laste.
Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.
K bogu izgubismo pute.
Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.
Poštovani posjetitelji ove izložbe, upravo tu vidim Nikolin veličanstven poduhvat – što nije pjesnik koji pred ništavilom stoji i ćuti. Za njega nebo nije prazno. Njemu nebo još znači, još daje smisao, još progovara o visinama koje nas nadilaze a bez kojih nema smisla. Nikola pjeva o nebu u kojem još ima prostora za ovaj svijet. Na Nikolinom nebu dominiraju oblaci, koji su u sakralnoj ikonografiji uvijek simbol onog transcendentnog, transrealnog, onog božanskog. I baš tu smješta sakralne građevine. Kao da želi reći – odatle su došle i tamo pripadaju. One zastupaju nebo usred zemlje.
Ova izložba večeras pogađa čovjeka u njegovoj čovječnosti – pripadam li samo zemlji ili možda i nebu? Je li moje nebo prazno?
Ova izložba večeras ima i međureligijski i ekumenski karakter. Nikola je majstorski pokazao da u tom nebu ima mjesta i za katolike, pravoslavne, evangelike i reformatore, za Židove i muslimane. Za svakog čovjeka. Sakralne građevine nisu samo svojine pojedinih vjerskih konfesija, nego su baština svih ljudi. Tako i nebo – nije samo svojina pojedinih, nego prostor u kojem ima mjesta za sve.
Poštovani, mi nismo samo došli gledati ove slike. Nego dopustiti da i one nas gledaju. Nisu samo slike uramljene, i mi smo uramljeni i zatvoreni u svoj svijet. Zato je večerašnja izložba obostrani poziv na susret - izići van iz svojih ramova, iz svojih okvira i dopustiti biti ganut, pogođen drugim i drugačijim.
Dragi posjetitelji, sada još jasnije vidimo da se u ovome događaju uistinu ne radi o 'otvaranju izložbe', nego o 'izlaganju otvorenosti'. I zato neću završiti ovaj govor uobičajenim riječima – „izložba je otvorena“, nego obratno, kako to doista i priliči - riječima: „otvorenost je izložena“. Nikola, hvala ti.
