Njemački filozof Nietzsche jednom je rekao: „Vjerovao bih u Boga koji bi znao plesati“. I što Bog da, nije povjerovao! Valjda je, siroma', od kršćanstva očekivao kakvu naznaku Božje razigranosti, vedrine, humora… Raskolačene oči i patničke grimase otkupljenika, kršćanstvo blijedih lica, donekle je utrlo put njegovu nihilizmu. Možda je Nietzsche doista u pravu!? Bolje uopće ne vjerovati nego „furati“ mazohističku sliku Boga i vječito lelekati nad trivijalnim tričarijama, kako mi kršćani to nekada znamo.
Mogu li kršćanstvo i kršćani ponuditi alternativu? Može li naš Bog zaplesati i nasmiješiti se pa ničeanskim antikristima razgaliti srce? Bog i humor? Stavljeno jedno uz drugo zvuči gotovo blasfemično. Nismo svikli na takvu sliku Boga. Radije si ga predočavamo bradatog, namrštenih obrva s prijeteći podignutim kažiprstom. A što ako je Bog doista humoristično biće, biće u kojem je punina radosti, vrelo veselja koje ključa i prelijeva se na stvorenje? Kršćanski Bog je Stvoritelj zato što je radostan (od gl. raditi, stvarati), zato jer je raspoložen (dao se raspolagati čovjeku – utjelovio se), zato jer je sretan (od gl. sresti), jer je razgaljen (raz+ogoliti se – posvema otvoren) i ugodan (staronjemački „god“ – dobar). Da, Bog se smije, ali ne hihoćućim kezom, već je to ispaćeni smijeh ljubavi razapetoga i uskrsloga Krista.
Čudne li teologije? Iskreno, da! Danas nemamo niti u začetku razrađenu teologiju humora. Kao da bi to bila neozbiljna tema za ozbiljnu teologiju. Pogledamo li od Boga stvoreni svijet, naći ćemo stvarnost ispunjenu humorom. Pogledajte samo oblik, boje i ponašanje nekih životinja, zar neke od njih ne nalazite smiješnima? Što osjećate dok gledate zebru, žirafu, kljunaša, devu, oblike i boje nekih riba, majmune? Ili, dok promatrate malu djecu u igri? Ostavlja li vas sve to bez smješka? Naposljetku, ako je čovjek stvoren na sliku Boga, odakle u njemu sposobnost za radost, smijeh, humor? Teolog H. Thielicke smatra da se iza gubitka sposobnosti smijanja krije gubitak vjere. Što manje vjerujemo, to se manje smijemo. Jer, vjera otvara prostor radosti, a s radošću dolazi i smijeh.
Humor može biti drug zdrave kršćanske duhovnosti, koja želi opustiti strune ovog prenapetog svijeta. Humor relativizira i ironizira umišljenu nadutost i ozbiljnost stvarnosti, život čini podnošljivijim, u konačnici, ukazuje na Boga. Pravi učitelj istinskog, iscjeljujućeg humora je Isus Krist koji je dao ljekoviti balans između shizofrenog cerekanja i natmurenog mrgođenja: Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Na tom tragu nalazi se i Nietzscheov odgovor zašto se čovjek smije: „jedino on pati tako duboko da je morao izmisliti smijeh“. Humor pretpostavlja čovjekovu tragičnu egzistenciju. Tragičnost i humor imaju isti izvor. No, kršćani stvarno vjeruju i znaju da se Bog Isusa Krista smije. Bog je vječno i uvijek svježe događanje neizmjerne radosti. Bog u ljudskoj agoniji i raspećima nudi svoj spasonosni vazmeni osmijeh i osjećaj za humor.
I da; naš Bog nije mrgud, On zna plesati i smijati se i želi sa mnom zapodjenuti igru :)
