Uzalud vam trud birači
Kad politika postane religija
Prije nego mi uputite opasku kako nije dolično da jedan svećenik govori o politici, već imam spreman izgovor; ukoliko politika poprimi religijske motive, tada to neizbježno spada u domenu promišljanja jednog teologa. Protekla kampanja te (današnji) izbori u Srbiji ne nude ništa drugo osim političkog profetizma i mesijanzima, koji se, nažalost, na ovim terenima jako dobro prima. Među narodom više je nego očit stanoviti umor od potrošenih političkih aktera koji nude tek prepucavanja i slatkorječive floskule. Pitanje je presudno: ako smo toga svjesni, zašto nema promjene? Zašto uvijek ista recikliranja s unaprijed izvjesnim ishodom? Prije svega, zbog nečeg što „čuči“ u nama samima. Filozof Mladen Milić na tragu je odgovora pronalazeći ga u misli ruskog filozofa Berdjajeva koji primjećuje kako su svi slavenski narodi mesijanski orijentirani – imaju idealnu prošlost, sanjaju o mesiji i karizmatskom vođi koji će ih u određenom milosnom trenutku povesti u bolju budućnost. Za razliku od Germana, oni ne znaju što bi sa sadašnjošću. Područje bavljenja politikom nije budućnost nego sadašnjost. Komunizam je najbolje uspio među Slavenima jer mesijanski narodi netremice upiru pogled u bolju budućnost mitologizirajući prošlost i korumpirajući sadašnjost.
Ukorijenjenost istočnjačkog mentaliteta više je nego očita a manifestira se u nepokretnosti za bilo kakvom promjenom, jer to je stvar karizmatskog vođe, tj. mesije koji će sve učiniti mjesto nas. Po svetopisamskom principu – od naroda uzet, za narod postavljen – takav mentalitet rađa takve vlastodršce, koji svojim bajalicama podgrijavaju mesijansku svijest apatičnog puka te se stvara začarani krug iz kojeg nema izlaza niti boljitka.
Mesijanizam je razumljiv u religioznim okvirima, ali kad se isti princip primijeni u izvanreligijskom kontekstu, konkretno u politici, poprima destruktivne i manipulativne oblike. U dosadašnjoj konstelaciji vlasti primjetan je ustaljeni kalup, tj. mentalni sklop, koji se nikako drugačije ne bi mogao nazvati doli mesijanskim, a određen je sljedećim silnicama:
Politički profetizam
Profetizam je poznat među starozavjetnim narodom. Proroci su bili Božji glasnici koji, za razliku od naših poimanja, nisu „gledali u pasulj“ nego su na temelju promišljanja sadašnjosti, vođeni Božjim Duhom, upućivali na budućnost. Razlika između političkog i starozavjetnog proroka jest u tome što ovaj je potonji govorio ne svoje riječi, nego Božje, a koje su često puta parale uši izraelskom narodu. Starozavjetni prorok morao je govoriti i ono što se drugima ne sviđa, za razliku od dvorskih (režimskih) proroka koji su govorili u prilog dvora. Politički profetizam najčešće nema temelja u realnosti već je okarakteriziran fabriciranjem floskula. Dovoljno je samo pogledati predizborne slogane pojedinih stranaka; prežvakane frazetine koje se copy-paste metodom prenose s kampanje u kampanju, i uglavnom važe tek koliko traje „maskenbal“. Prazna obećanja očigledno golicaju maštu stada, koji unatoč vidljivim promašajima njihovih junaka, ponovno nasjedaju na slatkorječivost pustih tlapnji.
Politički epifanizam
Epifanija u religijskom kontekstu znači pojavak božanstva, očitavanje, objava. Tako imamo blagdan Bogojavljenja (Epiphania Christi), kada se Krist očituje svem svijetu kao Spasitelj. Epifanija u politici događa se u uskoj sprezi s medijima. Kakvi najčešće i jesu, mediji naklonjeni režimu oblikuju svijest puka na način koji diktira vlast. Tako smo u protekloj kampanji masovno silovani pojavkom (epifanijom) političara – na drveću, bilbordima, zidovima, medijima svih fela… Pitao sam se ima li mjesta gdje ih nema? Poput sveprisutnog božanstva – političar je ušao u sve pore života običnog čovjeka. Uz potrebu medijskog eksponiranja – epifanizma, usko je vezana i sljedeća odrednica:
Politička soteriologija
Soteriologija je nauk o spasenju. Listajući mnoga starozavjetna poglavlja primjetna je snažna mesijanska nada Izabranoga naroda u obećanoga mesiju koji ima zadaću uspostaviti novi poredak sreće i blagostanja. U konačnici, kršćani su u Kristu prepoznali Mesiju – Spasitelja. Aplicirano na političko područje, što je situacija u društvu teža, to je mesijanska nada u ljudima snažnija. Taj osjećaj političari itekako znaju prepoznati i njime manipulirati, stvarajući od sebe kult ličnosti. Primjera ima na pretek, i u svijetu i kod nas. Dovoljno je sjetiti se početka devedesetih godina i oduševljenja likom Slobodana Miloševića, među mnogima dočekanog poput proroka ili mesije. Demagogija ovog lažnog profete imala je neoborivo uporište u još jednoj opasnoj i razornoj silnici, a to su mitovi.
Politička mitomanija
Mitovi kao dio narodne tradicije ne moraju niti su, sami po sebi, negativni, ali problem nastaje kada se mit iz kulturološke ravni prenese na teren realnog života ili, još gore, u sferu politike gdje, po pravilu, dolazi do njegove zloupotrebe i on postaje oruđe i sredstvo za manipulaciju. Svjedoci tog izopačavanja mita i pretvaranja mitologije u mitomaniju bili smo devedesetih godina prošlog stoljeća kada su mnogi mitovi, a naročito oni o Velikoj Srbiji i Kosovu, od strane pseudohistoričara i mitomana upregnuti u funkciju opskurnih političkih projekata.
Istočnjački narodi su skloni mitovima i mitološkom poimanju života. Baš zato ih to često čini „zatvorenicima povijesti“ ukoliko se oni pretvore u nesamokritične mantre. Mitomanija se zasniva na nastojanjima da se preuveličavanjem nekog elementa realnosti, bilo iz prošlosti ili sadašnjosti, stvara jedna uzvišena i idealizirana slika o nama samima. Kroz tu mitomaniju mi se samima sebi želimo pokazati drugačijima, a pravi problem nastaje kada u to i povjerujemo. Dokle god ne dođe do bolnog suočavanja s istinom o nama samima i svijetom oko nas, dotle smo jedni drugima bure baruta sa sve kraćim fitiljem.
Ima li izlaza?
Kad je izraelski narod nakon povratka iz sužanjstva obnovio hramski žrtvenik, nisu smjeli baciti kamenje od starog žrtvenika nego su ga stavili na prikladno mjesto dok ne dođe prorok koji će odlučiti što s njim učiniti (usp. 1 Mak 4,46). Nešto slično događa se i nama. Breme natovarenih problema vječito se stavlja sa strane u nadi da će se pojaviti netko tko bi to mogao riješiti. Iz perspektive nas „običnih“ građana uvijek je to netko drugi, neka stranka ili karizmatični vođa. A kamenje se i dalje gomila.
Nakon ove dijagnoze, s pravom se pitamo što nam preostaje? Ima li izlaza? Dakako! Ali rješenja ne mogu biti ekspresna niti ad hoc učinkovita. Mentalni sklop jednog naroda gradi se stoljećima i teško je odjedanput napraviti otklon od povijesnih determiniranosti. Izborne stranke kratkoročno neće moći puno toga promijeniti. Valja nam to odmah priznati. Međutim, dobar početak jedne utemeljene nade za bolju budućnost bila bi barem poštena želja vlastodržaca za katarzom svijesti i volje – ne za moći – već za istinom. Ali to ne možemo očekivati samo od njih jer bi to bilo licemjerno ukoliko se prije u nama ne dogodi metanoja.
Stav Crkve spram politike nije fuga mundi – bijeg iz svijeta, već štoviše, angažirano uključenje svih na opće dobro. Prije kritike bilo koje vlasti, valjalo bi preispitati ponajprije vlastitu savjest i namjeru što to osim kukanja i pljuckanja mogu konkretno učiniti.
P. S.
Svi gore izneseni stavovi su moje osobno mišljenje, ne govorim u ime Crkve.
