Povijest čovječanstva bilježi mnogovrsne tipove latrije. Pored one jedine prave latrije, tj. štovanja usmjerenog pravomu Bogu, postoje i one druge, najčešće idolatrija i egolatrija. Štovanje lažnih božanstava danas je gotovo u krizi spram sveprisutnog sebečašća, odnosno egolatrije. Dok se pred lažnim bogom još rijetko tko pobožno pokloni, iskazujući pritom barem svoju malenost pred iluzornom stvarnošću, divinizirani se čovjek nema više komu drugom pokloniti osim samome sebi, gubeći pritom bilo kakvu svijest inferiornosti pred drugim i samim sobom.
Opasnost ovih dvaju latrija konstantni su pratitelji čovjeka. Ni Isus nije bio pošteđen. I njegov je ego bio ugrožen idolatrijom (meni se pokloni! – đavlu) i egolatrijom (pretvori kamen u kruh! – samodostatnost – živjeti samo o kruhu a ne i o riječi Božjoj). Pobjeći od ovih dviju napasti nemoguće je. Jedina preostala mogućnost je suočiti se s njima i to u pustinji. Potrebiti smo iskustva pustinje!
Liturgijsko vrijeme korizme vrijeme hoda s Isusom kroz pustinju. Tu se događa ono sudbinsko napuštanje lažnih izvjesnosti, hrvanje s vlastitim demonima, i, paradoksalno, pronalaska vlastita sebstva u Bogu. Kako je samo bolno i spasonosno iskustvo ogoljenosti vlastita ega, samozaborav, ispražnjenost od suvišnog, prodor do esencije vlastite biti gdje čovjek biva samim sobom, bez maske, titule, položaja… Ego se tako predstavlja kao ego na putu, u egzilu, ego koji traži svoje sebstvo, koji traži mjesto svoga sebstva. Taj Ja traži se u istini, a pronalazi u božanskoj istini, u Bogu.
Korizma je stoga puno više od zakidanja cigareta, kave ili jela. Štoviše, popularno isticanje korizmenih žrtvica – „čega sam se odrekao u korizmi“ – pretvara se među vjernicima u pravu egolatriju. Ako ništa drugo, barem se toga odrecimo ove korizme! Prava bit korizme sažima se u stvarnosti susreta – s Bogom i samim sobom. Ova dva susreta mogu biti vrlo neugodna. Čovjekovo sebstvo, koje još nije pronađeno, predstavlja teret, činjeničnost, situaciju čovjekova života koji treba prvenstveno odlučiti o sebi samomu, a ne o stvarima ovoga svijeta. Korizma je tako stalna dekontaminacija bitnog od suvišnog, bivovanja nad imanjem.
Započinjući ovo blagodatno vrijeme korizme želio bih Ti ono isto iskustvo koje je preobrazilo sv. Augustina. Tragajući za Bogom, uviđa da nije Bog daleko od njega – Bog je duboko u njemu! – nego je on daleko od sebe sama a tako i od Boga. Shvaća da u najdubljem dijelu njegova bića prebiva Onaj koji je „intimior intimo meo“ – njemu intimniji nego što je on samome sebi. Zato Augustin može radosno uskliknuti: nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi Gospodine!
