Klinci znaju postaviti pitanja koja nas „velike“ ostavlja u neobranom grožđu. Tako mi je malac iz prvog razreda osnovne zadao teološku glavobolju – odlazi li Bog na godišnji odmor? Zar se nikada ne umori? Koliko simpatično i dječje iskreno, pitanje nije nimalo naivno. Tek u skicama imamo razrađenu teologiju odmora nasuprot teologije rada. Najdulju domet diskursa svodi se na neradnu nedjelju i to je to. Svima je jasno da je čovjeku potreban odmor i tu prestaje rasprava. Ali zar u pozadini stvari ne stoji nešto puno dublje, božanskije, nešto što se ne svodi samo na prestanak rada, opuštanje te ponovno vraćanje poslu? Pitanje radoznalog klinca tiče se preispitivanja odnosa antropologije i teologije; ukoliko nam je potreban odmor a stvoreni smo na sliku Božju, što to onda govori o samome Bogu?
Stavljen pred zid, valjalo je udovoljiti radoznalosti malog teologa pred izazovom škakljivog pitanja. Ali što odgovoriti? Na nezgodna pitanja malenih mi odrasli najčešće pribjegnemo inventivnim odgovorima „shodnim njihovu uzrastu“, kupujući si tako vrijeme dok ne smislimo nešto bolje ili dok sami ne nađu što traže. To su uglavnom oni odgovori s „figom u džepu“, tipa: mama, kako sam ja došao na svijet? Donijela te roda, sine! Roditelj se tako iskoprcao iz komplikacija uslijed rešetanja dječje radoznalosti, znajući da kad sinak poodraste neće uzeti za zlo sumnju u rodine akušerske sposobnosti niti roditeljsko umetanje cucle-varalice. Vremenom, doći će tren šeretskog ahaaaaa! i daljnje razjašnjavanje neće biti potrebno. Tako i na pitanje Božjeg odlaska na raspust lako je naći simpatičan odgovor; ne, srećo, bogica nikada ne odlazi na odmor jer nas voli i uvijek mora brinuti o nama i nikada se ne umara… Za dijete prilično umirujuć odgovor. Međutim, je li dovoljan da i nas isključi od daljnjeg produbljivanja?
Predočimo sebi jedan Božji „radni dan“. Ujutro nije ustao jer navečer nije ni legao. Vječito budan, u tri smjene. Uostalom, dok je na jednoj polutki Zemlje noć, nema vremena zavaliti se u fotelju jer je na drugoj dan. Svećenikovo „Uzmite i jedite…“ dovodi Krista na oltar istovremeno i u Australiji, i u Africi i na svim drugim kontinentima. U međuvremenu, valja se pobrinuti i za onu pobožnu bakicu u trećoj klupi i za rađanje supernove na drugom kraju univerzuma. Povazdan zaprima molbe milijarde ljudi, ponekad i oprečnih. Nogometaši jedne ekipe uzdaju se u Božju pomoć da će pobijediti protivničku ekipu, a ovi isto tako misle da je Bog na njihovoj strani te će lopta, vođena driblingom svemoćnog Nogometaša, završiti u suparničkom golu. Zaraćene strane očekuju intervenciju Neba, ali svaka u svoju korist. Pošto „vrag nikad ne spava“, ni Svesilni nema pravo zadrijemati makar na jedno oko. Bez sumnje, aktivan je 24 sata dnevno čitavu vječnost, bez prava na bolovanje i slobodne dane.
U redu. Bog je radiša, to mu ne možemo osporiti. No, s onim prvašićem, ne mogu se othrvati pomisli da bi mogao tako vječito, da je to njegovo „prirodno“ stanje. Zar nije nakon šest dana stvaranja ipak otpočinuo? Od svih dana stvaranja, jedino je sedmi dan blagoslovljen i posvećen te time izvor posvete svim ostalim djelima stvaranja. E sad dolazi onaj ahaaaaa! Sedmi dan nije isključivo dan u tjednu, nedjelja, već eshatološka, konačna stvarnost, Nebo. Na kraju svega čeka nas počinak (po-činu, nakon činjenja), odmor (od-moriti, lat. mors – smrt, odsustvo smrti). Odmor nije pitanje turističke destinacije, već stanje duha, hod prema ostvarenju slike Božje u nama, slike Božjeg počinka, odmora (besmrća). I da, Bog će „otići na godišnji“, ali tek kad cijelo stvorenje otpočine u njemu. Znajući da je bez počinka rad prokletstvo, u čežnji za „vječnim godišnjim“, u duhu negdašnje drugarske budnice, „srce gromko nek' nam zbori da nam živi, živi rad!“
