Naočigled nemaju veze jedno s drugim. Ili, možda ne zamjećujemo snažnu poveznicu? Zamislite da vašem malenom djetetu ispričate priču o Crvenkapici koja bi završila tako što je zločesti vuk pojeo baku i djevojčicu i čiča miča gotova priča?! Vjerujem da bi dijete osjećalo nelagodu, ako ne i zaplakalo. Ono prirodno osjeća da Crvenkapica i baka moraju živjeti jer su dobre i nevine, a zli vuk ne može imati zadnju riječ u toj priči. Grimmovi junaci su nemoćni i bez šanse pred snagom opakoga vuka. Netko ih mora spasiti! Međutim, zlo može pobijediti samo onaj koji poznaje njegovu razornu moć ali i njegove slabosti (u trenutku najvećeg trijumfa vuk spava, oholost i halapljivost su ga učinili ranjivim – vrhunac zla početak je destrukcije prividne moći). Kolike li su samo oči mališana u napetom iščekivanju pojavka spasitelja – lovca Luke, prokušanog borca koji prozire logiku zla te vraća u život nedužno stradale! Nakon boravka u tami i grobu (utroba vuka) Crvenkapica i baka bivaju ponovno vraćene u život a zloća obeskrijepljena i lišena svake moći.
Odakle malenom djetetu kojem pričate bajke osjećaj za dobro i odbojnost prema zlu? Zašto je bolje da Crvenkapica živi (iako nije bila poslušna mami te je očijukala s nepoznatima) a opasni vuk da bude kažnjen i otjeran? Naravno, nije mi želja banalizirati misterij Kristova uskrsnuća. No, domet visoke teologije nije u kompliciranosti iskaza već u ukazu na sržno. Zato mi je zgodno uočiti koncept spasitelja, žrtve i pobjede života čak i u bajkama, toj „djetinjoj teologiji“. Dijete je, kažemo, neiskvareno pa prema tome istančanije uviđa ljepotu dobrog i rugobu zlog. Apriorno staje na stranu nevinih, slabašnih, nezaštićenih. Ako smatramo da smo suviše odrasli za bajke, za svijet malenih, možda smo u napasti izgubiti sposobnost čuđenja te osjećaj za ono Neizrecivo. Naime, u bajkama se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između ovostranog i transcendentnog nema pravih suprotnosti.
Djeca su po prirodi religiozna bića, a mi odrasli smatramo da smo ozbiljni samo ako se distanciramo od onog djetinjeg u nama. Kada bismo mi „veliki“ pričali Crvenkapicu, možda bi naša Crvenkapica bila puno lukavija, prefriganija. Uostalom, ne bismo je ni poslali bolesnoj baki jer je to stvar stručne medicinske skrbi. S druge strane, baka bi već odavno prodala nekretninu u šumi i kupila stan u gradu ili bi je kćerka smjestila u gerontološki. Lovac Luka bi zaobišao bakinu kuću jer gleda svoja posla i ne tiču ga se problemi drugih ljudi. „Borci“ za ljudska prava spočitali bi Crvenkapičinoj majci neodgovorno roditeljstvo a u krajnjem slučaju bi preporučili abortus kao preventivu (bolje i to nego da djevojčica bude prepuštena ulici-šumi). Baki bi ukazali na mogućnost smrti iz solidarnosti – eutanaziju. Tako ne bi bila na teret Crvenkapičine samohrane majke i na teret zdravstveno-socijalne skrbi. Na koncu, borci za životinjska prava zakonom bi zaštitili vuka kao ugroženu vrstu. Srećom pa „veliki“ ne pišu bajke.
Dragi čitatelji, Uskrs nije bajka, ali se u svakoj bajci može nazrijeti Uskrs. Zato za Uskrs ispričajte vašim malenima priču o Crvenkapici prije spavanja. Kažite im da postoji jedan lovac Luka – Isus Krist koji je za njih dao život i koji ih čuva od zloga. Neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs! Doživite ga djetinjim srcem! Jer takvih je Kraljevstvo Božje.
Crvenkapica
