U prilozima obraćanja govornika na komemorativnom skupu.
---
Duško Radosavljević - govor čitao Dušan Torbica
BOŠKO KOVAČEVIĆ - Dosledni re-evolucionar
---
Dragutin Miljković
Posle 1968. godine, studentska organizacija se više uključivala u aktivnosti omladinskih organa i akcija. U Subotici su studenti Ekonomskog fakuteta i dve više tehničke škole bili deo omladinske organizacije u svim njenim aktivnostima. Tako smo se 1970. godine sretali na sastancima koji su prethodili Izbornoj konferenciji. Na njima se, svojom živahnošću i svežinom nametnuo jedan dečkić za koga smo saznali da je iz fabrike „8. Mart“. Kada je bilo glasanje, on je dobio znatno više glasova od drugog kandidata, koga je protažiralo, kako smo to tada zvali, „kabinetsko rukovodstvo“. To je Boško Kovačević, tehničar iz „8. Marta“ izabran za sekretara Opštinskog komiteta subotičke omladina.
Bio sam učesnik tih događaja. Od tada do danas mi smo drugovi, saradnici i prijatelji. Nismo bili u svemu istomišljenici, ali to nije bio nikada razlog za bilo kakvu svađu ili sličnu pošast.
Boško nije izneverio poverenje koje je dobio. Sa elanom, okupivši oko sebe veći broj mladih, „svežih“ likova, on radi na pokretanju Omladinskih novina na srpskom i mađarskom jeziku „Sada – jelen“, adaptaciji i gradnji diskoteka „Paligo Palus“ na Paliću i „Akvarius“ u gradu, početku gradnje Doma omladine, razbuktavanju dobrovoljnog omladinskog rada, snimanju dokumentarnog filma o mladima „Labor, laboris“, pokretanju karavana zimskih programa za mlade na selu, aktivnostima za prijem pripravnika na posao, podsticanju formiranja učeničkog parlamenta itd..
Da bi se bolje razumela ova biografija, potrebno je ovde pomenuti da Boško i tim sa kojim je radio nisu ni u primisli imali ideje o političkim karijerama ili funkcijama. Kome i kad su prilike dodeljivale šansu da pokaže i uradi šta zna i ume, on bi to svesrdno prihvatao, uvek ulazeći u krug sa svojim idejama i planovima. Kad se te ideje iscrpe, programi ostvare, sklanja se da dođu novi, sa novim idejama i svežim elanom. Da to nije poza pokazuju biografije gotovo svih članova Boškovog tima i njega samog.
Kada je zaključio da više ne može da nastupa sa svežinom novih ideja, kada je većinu započetih poslova okončano, on je odlučio da se posveti drugim poslovima, a politiku prepusti novim ljudima.
Novo zaposlenje je dobio na Radničkom univerzitetu, ustanovi koja je tada bila u usponu. Ljudi koju su tu radili videli su u Bošku nekoga ko se može lako uklopiti u tu novu ulogu, a on pak – sklon učenju i usavršavanju- mesto gde te sklonosti može zadovoljavati. Ekipa koja se okupila i okupljala, učinila je da Radnički univerzitet postane značajno mesto društvenoga života grada, do jedno vreme svojevrsnog centra analize i osmišljavanja političkih, kulturnih i obrazovnih događanja u gradu.
Boško u tome neumorno učestvuje svojim idejama i učešćem u njihovoj realizaciji. Tada su pokrenuti i dugo trajali programski sadržaji kao što su, Mraksistički centar mladih, studijske grupe, seminari za samoupravne funkcije, izdavačka delatnost, Subotički omladinski filmski forum, tribina „Otvorena knjiga“, naučni skupovi i konferencije.
Tu je do izražaja došla jedna vredna i retka osobina koju je Boško posedovao: umeo je da sluša i da iz ideja koje čuje odabira one koje čine srž, bitno, one što su upotrebljive za čin, akciju, delo. Njegova predvodnička uloga je građena u učvršćivana upravo na tome što je umeo da vodi razgovor, da ideje koje se iznose filtrira vlastitim filtrima, a da to nikad ne povredi sagovornika, već mu ulije samopouzdanje. Između polemike i sinteze iznetih ideja, stavova i mišljenja, on je preferirao ovo drugo. To je učvršćivalo krug sagovornika i privlašilo ljude sklone promišljanju i akcijama.
U vreme posle Tita, Subotica je ušla sa nekim stanjem rezigniranosti, svakako nezadovoljstva. Očekivanja da će država priskočiti u pomoć kod sanacije Jezera Palić su se izjalovila, Subotica je morala sama. Posle mnogo godina, Subtici je pripala jedna kapitalna investicija, ali je to išlo sa tako nesigurnom podrškom, da ona praktično nikad nije do kraja izvedena. Subotica je, svikla da pomoć države ne stiže po redu, a nespremna da se dodvorava za redosled, samodoprinosom je rešavala svoja goruća pitanja – zdravstveni centar i komunalno uređenje. Partijske akcije oko čišćenja tragova delovanja maspoka u Subotici su ostavile duge tragove. Partijske promene koje su se desile u Srbiji i Vojvodini u Suboticu nisu primljene sa oduševljenjem. Sveže ideje koje su provejavale kroz partijski život, od takozvane liberalne struje, ugašene su povratkom na „proverene kadrove“ i „čvrstu partijsku ruku“. To nije prijalo ljudima u Subotici koji su bili skloni partijskom životu sa upotrebom i vlastite glave. To nije moglo da se sakrije, pa je Subotica vremenom sumnjičena za razna nepočinstva,sa ili češće bez osnova.
U takvoj atmosferi Boško Kovačević se vraća na političku scenu Subotice. 1981. godine je izabran za izvršnog sekretara OKSKV. Kada mu je taj mandat istekao, ostao je šlan Komiteta, a vratio se na posao na Radnički univerzitet. Potom je 1985. godine izabran za predsednika OKSKV.
Kao na svim poslovima do tad, i ovde Boško predvodi agilni tim koji je na funkcije došao sa prporukama uspešnosti na poslovima kojima su se bavili, sa idejama šta u okviru svog zaduženja znaju i mogu da urade, bez primisli - opet da prave karijere i zauzimaju fotelje. To je unelo izvesnu živost, optimizam u grad. Osećala se atmosfera napretka, boljitka. Napravljeni su uzleti u privredi (najveća zaposlenost u Subotici ikad), a potom u kulturi, zdravstvu, obrazovanju, komunalnim delatnostima, ukupnom društvenom životu Subotice.
Ostat će otvorena tema za analizu i upoređenja jesu li te osamdesete godine bile treći po redu uzlet Subotice u zadnjih tri stoleća, ili bolje, da li je taj uzlet dosegao značaj onih koji su se događali 1780 -tih – po dobijanju povelja slobodnog kraljevskog rada ili onih 1880-te kada je kroz Suboticu prošla pruga Pešta – Zemun.
Kako god, tih nepunih 10 od 80- tih godina zadnje stogodišnjice 20 veka ostaće zabeleženi po živosti i dinamici celokupnog društvenog rada primećene na celokupnom prostoru Jugoslavije, kakav do tada nije nigde i niko. Boško je svemu tome stajao na čelu.
Po kraj tog slavnog desetleća u Vojvodini se dogodila antibirokratska revolucija, koja je između ostalog, rezultirala izborom BK na mesto predsednika PKSKV. Po zaslugama, opravdano i potpuno zasluženo. Da je kalkulisao, Boško bi propustio ovaj izbor. Tada kao političar, a ne politikolog, on nije imao na umu da su izbori u tako lomnim istorijskim trenucima, zakonomerno prelazni i privremeni. Zato je, taj njegov mandat trajao svega sto dana, u koga je uložio sve svoje snage, znanje i veštinu da vrati na kolosek delove kompozicije partije i Države Jugoslavije. Kada je uvideo da je sve uzalud, rekao je dosta i napustio tu politiku.
Sve vreme Boško uči, usavršava se. Upisao je, uz rad studirao i uspešno završio Fakultet političkih nauka, na kome je i odbranio doktorski rad 1990. godine. Radni vek je nastavio na Radničkom, pa Otvorenom univerzitetu u Subotici i na katedrama društvenih nauka Građevinskog fakulteta u Subotici i Singidunum iz Beograda.
Nije bio neki vrsni orator, nije bio šarmer sa ekrana. Njegov nastup je uvek bio motivisan potrebom da saopšti mudrost, saznanje, da pomogne da se razume i usmeri.
Do poslednjeg dana nije prestao da bude svoj, da misli svojom glavom i piše i govori ono što misli. Formirao se kao rasan politikolog, rođen sa istančanim refleksom političara. Političar širokog pogleda, tolerantan na različito i raznoliko, nemilosrdan samo prema šovinstima i zagriženim nacionalistima. U vreme raspada Jugoslavije, ličnim angažovanjem i okupljanjem istomišljenika bitno je doprineo da pošasti tog vremena, kao što su teška nacionalna trvenja i sukobi Suboticu zaobiđu i poštede.
Bezbroj tema je promišljao, a mnoge opisao i objavljivao u člancima, intervijuima, referatima i knjigama.
Boškovo delo u Subotici je evidentno i trajno. Neki ljudi za života postanu slavni i besmrtni, a neki to postanu posle smrti. Boško jamačno spada u ovu drugu skupinu. Vreme koje dolazi daće za pravo mnogim njegovim stavovima i idejama, a njegova napisana dela biće jaki izvori njihovih nadahnuća. Ako ništa drugo, a ono primer za ugled: od seljančića iz Bačkog Sokolca do sekretara komiteta omladine, predsadnika Opštinskog komiteta, predsednika pokrajinskog komiteta, doktora nauka i univerzitetskog profesora.
Darka, Sandru, Radu, Kostu, Taru, Vanju, Luku i Ninu, svu njihovu ostalu rodbinu i prijatelje ohrabrujem da Boškov odlazak podnesu sa hrabrošću, a uspomenu na njega čuvaju sa uzvišenim ponosom.
Neka mu je večna slava i hvala!
---
Dr. sc. Milan Ivanović
GOVOR NA KOMEMORACIJI PROF. DR. BOŠKU KOVAČEVIĆU
U SUBOTICI 23. DECEMBRA 2023. GODINE
Poštovana obitelji Kovačević,
Uvaženi građani, kolege i prijatelji pokojnog profesora Boška Kovačevića
U ovom tužnome ćasu obraćam se kao prijatelj, sveučilišni kolega, nekadašnji omladinski aktivista i aktualni pokretač nevladinih programa, a sve to kao stavke suradnje s profesorom Kovačevićem u proteklih pedesetak godina.
Naše drugovanje i suradnja počeli su davne 1969. godine kada su Subotica i Osijek bili bratski gradovi i kada smo - ja u Osijeku, a Boško u Subotici - pokretali omladinske novine; „Mjesečnik mladih“ u Osijeku i mjesečnik „Sada - Jelen“ u Subotici. Onda su nas aktivnosti odvele svakog na svoju stranu da bismo se ponovo susretali i nekoliko narednih godina surađivali od 1995. na akademskoj razini - u Ljetnoj školi demokracije i građanske tranzicije u Crikvenici (projekt prof. Bogdana Deniča). Potom smo surađivali u nevladinim akcijama na mobilizacijski građana za izlazak na parlamentarne izbore u Hrvatskoj 1999. i i Srbiji. 2000. godine.
Narednih dvadesetak godina – sve do jučer - surađivali smo na akademskoj razini - formalno i neformalno – razmjenjujući literaturu, svoje radove i knjige te raspravljajući o bitnim pitanjima što opterećuju društveni i privredni razvoj naše dvije republike. U tim smo se raspravama često snažno suprotstavljali – svatko iz svojeg sektora znanosti (ekonomije i sociologije) ali su naše polemike završavale zajedničkim stavom – o potrebi prevladavanja postojećih nepodobnosti. Imao sam priliku biti i recenzent jedne od njegovih knjiga („Stvarnost i izgledi“ 2013.), a Boško je, također, bio recenzent jedne o mojih knjiga („Hrvatska nagrada za mir“ (2021.)
Boško je bio ličnost mnogostrukih kvaliteta i djelovao je uspješno na više društvenih područja – odgovarajući na izazove okuženja i vremena u kojem je živio. Vrlo su važne analize društvenih procesa koje je Boško uradio, kao što su vrlo važne i društvene aktivnosti koje je Boško pokretao i/ili bio njihov realizator.
Ovom prilikom ukazao bih na značaj znanstvenog rada Boška Kovačevića – kao politologa i sociologa.
Svi objektivni odgovori na pitanja problematike društvenog razvoja u Srbiji (kao i u Hrvatskoj) temelje se na zajedničkom nazivniku: postojeće društvene paradigme nisu dorasle našoj stvarnosti. Zato je Srbiji (kao i Hrvatskoj) potreban novi pogled na realnost i nova društvena i politička paradigma - koji će trasirati nove političke, društvene i ekonomske smjerove u cilju završetka zakašnjelih i cijelo vrijeme pogrešno usmjeravanih procesa tranzicije u građansko društvo.
Na toj liniji – kako ja vidim – su i knjige prof. dr. Boška Kovačevića – „Sunovrat i obzorja“ (1995.), „Vera i uteha“ (1997.), „Etnicitet i civilitet“ (2002.), „Pokidana jedra - etnizacija politike“ (2006.) „Stvarnost i izgledi“ (2013.) - u kojima daje priloge za izgradnju nove društvene paradigme za Republiku Srbiju
Društvo je kao pojam i kao praksa jedan od (novih) temeljnih pojmova koji je u procesima tranzicije stanovnicima tranzicijskih država, a posebno (novim) vlastima, predstavljao najveći izazov; osnovna prepreka za razumijevanje i prakticiranje (civilnog) društva je u tome što oni (stanovnici i nove vlasti) nisu dovoljno razlikovali pojam društvo od pojma država. I to je bio, i još uvijek jeste, temeljni problem nezavršenih procesa tranzicije u zemalja jugo-istočne Europe. Za uravnoteženo funkcioniranje države i njen razvoj kao i razvoj društva presudni su dobri društveni odnosi. Društvo se gradi od temelja prema gore, od pojedinaca i grupa prema vrhu društvenih institucija.
I zato je pristup Boška Kovačevića – analiza društvenih procesa – odgovarajuća metoda za promišljanje realiteta u Srbiji.
Kovačević ne rabi dihotomiju u pogledu na svijet (podijeljenost cjeline na dva nepreklapajuća dijela) već ukazuje na međusobnu uvjetovanost procesa i kroz tu vizuru - u pogledu na realitet - analizira njihovu dijalektiku. Boško nizom činjenica ukazuje na društvene probleme, traga za uzrocima i mogućim rješenjima te ih potkrjepljuje vlastitim kritičkim mišljenjem i stavovima drugih znanstvenika.
U tranzicijskim procesima mnoge se etape društvenih promjena moraju odvijati simultano i uz to, u znatno kraćem vremenu nego što je to bilo u povijesti građanskih društava, a još k tome i s dodatkom nepovoljnog društvenog naslijeđa iz doba socijalizma. Tako, kada je u pitanju izgradnja identiteta pojedinaca i grupa predstoje vrlo važni procesi simultane izgradnje nacionalnog i građanskog identiteta - u vrlo nepovoljnim ekonomskim, političkim, i kulturnim uvjetima, uz velike pritiske iz okruženja (globalizacija).
Zato je potrebna analiza realiteta iz više struka i kutova gledanja, potrebna je stručna i javna rasprava o modalitetima izgradnje društva i države i potreban je društveni koncenzus o osnovnim pravcima akcije. Kovačević sve to sagledava i posebno naglašava:
Iz tih razloga su knjige Boška Kovačevića u znanstveno-teorijskoj ravni važni doprinosi za izgradnju nove društvene paradigme u Srbiji te značajna literatura za građanstvo i društvene elite, kao važna lektira za put Srbije ka građanskom društvu.
Lik i djelo prof. Boška Kovačevića ostat će nam u trajnom sjećanju isto kao i njegova principijelnost, razboritost u raspravama i dosljednost u izgradnji nove društvene paradigme.
---
Stanka Parać je zamolila da se prenese tekst sa njihove
FB stranice - https://www.facebook.com/LocalDemocracyAgencySubotica/?locale=sr_RS
Prilozi sa obraćanjima govornika na komemorativnom skupu.
