U sklopu programa “Dužijanca 2015.”priređena je izložba “S Božjom pomoći”, u Galeriji gradske suvenirnice, u prizemlju Gradske kuće, koja je otvorena juče 01.jula. Organizatori ovog događanja su Udruga bunjevačkih Hrvata “Dužijanca” i Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko kolo”u suradnji sa Gradskim muzejom Subotice. Teme ovogodišnje izložbe su: “Katoličko divojačko društvo i Dužijanca” i “Bunjevačka tradicijska obuća”.
Izložba “S Božjom pomoći” ustanovljena je 1993. godine i postala je tradicionalnim sastavnim dijelom programa Dužijance. Ona je prvotno i nastala s namjerom da na jedinstven način ukomponira nekoliko sadržaja koji su u izravnoj vezi s umjetnošću, religijom i kulturom bunjevačkih Hrvata. Autori ovogodišnje izložbe su Dejan Kovač i Ivan Piuković (za temu “Bunjevačka tradicijska obuća”), etnolog Senka Davčik, povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović te suradnik na izložbi Marinko Piuković (za temu “Katoličko divojačko društvo i Dužijanca”).
Izložba je otvorena 01.07.2015. a trajat će do 10.08.2015.godine, a postavku možete pogledati svakog radnog dana od 09 do 20 sati.
info:UBH Dužijanca
U prilogu tekstovi koji su pročitani na izložbi
***
Otvaranje izložbe „S Božjom pomoći“ 2015.
Izložba pod nazivom “S Božjom pomoći” ustanovljena je 1993. godine i postala je tradicionalnim sastavnim dijelom kulturnog sadržaja Dužijance. Ona je prvotno i nastala s namjerom da na jedinstven način ukomponira nekoliko sadržaja koji su u izravnoj vezi s umjetnošću, religijom i kulturom bunjevačkih Hrvata. Autori ovogodišnje izložbe su Dejan Kovač i Ivan Piuković (bunjevačka tradicijska obuća) zatim etnolog Senka Davčik, povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović i suradnik na izložbi Marinko Piuković (Katoličko divojačko društvo).
Katoličko divojačko društvo
Katoličko divojačko društvo, osnovano 1912. a ukinuto 1945. godine, od velike je važnosti za kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata. Uloga i značaj ove ženske katoličke i laičke udruge ogleda se najviše u činjenici da je upravo putem djelovanja KDD-a, Dužijanca stekla obilježje javne svetkovine. Naime, 1911.-e godine, po prvi put, Dužijanca je proslavljena u župnoj crkvi sv. Roka u Subotici, na inicijativu Katoličkog divojačkog društva u osnivanju, posebice Justike Skenderović buduće predsjednice, i monsinjora Blaška Rajića, budućeg upravitelja društva. Tako je proslava i zahvala Bogu za sretno obavljenu žetvu, koja je izvorno proslavljana u krugu obiteljskih gazdinstava - salaša, prenesena iz poluanonimnosti u sakralni prostor, a vremenom postala i gradska manifestacija.
Aktivnosti koje su u svom djelovanju članice isticale kao najvažnije, uz obilježavanje Dužijance, bile su: izgradnja kršćanskog duha kod bunjevačkih djevojaka putem duhovnih vježbi, poučnih predavanja i zajedničkih odlazaka u crkvu prigodom vjerskih blagdana. Zatim održavanje društvenih događaja poput kazališnih predstava, kola, banketa i izleta. Potrebno je istaći i karitativno djelovanje članica, koje su brinule za siromašne učenike i sirotinju, kojima su novčano pomagale.
Katoličko divojačko društvo od samih početaka usko je vezano uz crkveno obilježavanje Dužijance i vidimo ga kao utemeljivača ovakvoga načina proslave. U početnom razdoblju, članice društva su određivale bandašicu i bandaša, plele su vijence od žita i perlice od slame; one su i same izrađivale a kasnije naručivale “krune” od slame. Do sredine 1920-ih, djevojke su imale vodeću ulogu u organizaciji Dužijance, a potom se priključuje Bunjevačko momačko kolo, koje je osnovano 1920. godine. U narednom razoblju, do 1940. godine oni Dužijancu zajednički organiziraju
Tijekom Drugog svjetskog rata, društvo je smanjilo opseg djelovanja ali je iz sačuvanih zapisnika vidljiv podatak da je i tih godina Dužijanca skromno obilježavana u subotičkoj katedrali. U poslijeratnom razdoblju, članice KDD koje je ukinuto 1945. nastojale su očuvati tradiciju Dužijance, te su bile zaslužne za opstanak svetkovine koja je tada organizirana kao čisto crkvena proslava. Uslijed nepovoljne društvene klime, od 1948. - 1957. godine djeca preuzimaju simboličku ulogu bandaškog para, a procesiju oko katedrale predvodi jedna ili više članica društva (koje su već u poznim godinama), i takva praksa ostaje sve do kraja 1960-ih.
Izloženi su izvorni sačuvani dokumenti, vezani za osnutak i djelovanje društva, zapisnici skupština, različiti izvještaji i dopisi, barjaci, izvorne fotografije i fotografije koje su sačuvane samo u digitalnom obliku i izložene na ovaj način.
Obuća
Tradicionalne ženske papuče ovoga kraja, pa i čitave Panonske nizije, vuku korijene još od vremena kada su na ovim prostorima vladali Turci pokušavajući porobiti i osvojiti Austrijsko carstvo. Turci su stoljećima unazad imali svoje majstore "terlukčije" koji su izrađivali svečane papuče, "nanulđije" koji su izrađivali nanule, a "kundurđije" su izrađivali kožnu obuću. Papuđijski zanat razvio se na ovim prostorima tijekom austro-ugarskog razdoblja i od tada ovdašnji bunjevački i mađarski živalj preuzima običaj nošenja papuča i nanula.
Svoj procvat papuče su doživjele krajem 19. stoljeća. Početkom industrijalizacije, mnogi ovdašnji čizmari i opančari prešli su na izradu ženskih, muških i dječjih papuča, jer se obuća počela proizvoditi u tvornicama, dok su se papuče i dalje proizvodile ručno. Potrebno je naglasiti i utjecaj dviju strana na ovom podneblju: zapadnoeuroske i turske kulture. Tako se, na primjer, u tradicijskoj narodnoj nošnji Hrvata Bunjevaca mogu naći najskuplji europski materijali donošeni s francuskih tržnica, od kojih se izrađivala svečana nošnja, dok na drugoj strani imamo vezene papuče koje su specifične za tursku kulturu i predstavljaju utjecaj Istoka.
Mušku obuću bunjevačkih Hrvata možemo podijeliti na drvene klompe, kožne i gumene opanke, kožne papuče i čizme.
Drvene klompe su bile plod zanatske izrade a pravljene su od mekog drveta topole ili vrbe. Nosile su se u zimsko doba, po blatu i snijegu i smrznutoj zemlji jer su bile širokog stopala tako da se u njima lako hodalo. One su bile vrlo stabilne i pogodne za duži hod.
Po dolasku proljeća, muškarci su ostavljali drvene klompe i prelazili na korištenje opanaka. Opanke su pravljene od kože. Đon im je bio također kožni, ali je pravljen od deblje goveđe kože. Đon od opanaka je kovan drvenim klincima.Opanke su naši stari koristili na salašima kao radnu obuću.
Potom slijede kožne papuče, crne ili smeđe boje koje su muškarci koristili u razne svrhe i to za opuštenije trenutke i lakše poslove koje su radili na salašu, zatim za odlazak u komšiluk i na hetiju u varoš. Liti su se nosile na bosu nogu, a zimi su se uz papuče nosile valjane i štrikane čarape.
Čizme su se koristile u najsvečanijim prilikama uz svečanu nošnju, i to za odlazak u crkvu, u svatove, za momčenje i odlazak u varoš. One su se koristile zimi a i liti za odlazak na igranke, u kola, na prela i za razne godove kao što su Tri kralja, Marin, Markovo, Bršančevo, Dove i Velika Gospojina. Kada je mladi momak napunio 16 ili 17 godina za prvi najbliži god je dobio svoje prve čizme. Čizme su bile od tvrdi’ i mekani’ sara, izrađene od mekane kože. Bilo je i čizama koje su izrađivane od kože visokog sjaja, tzv. lakovane čizme. One su bile ukrašene tankim bijelim kaišom. Najčešće su u upotrebi bile crne čizme koje su bile šivene a đonovi su im se izrađivali od kožnog tvrdog đona.
