Predstavljena knjiga "Autonomija mišljenja"

Goste je pozdravio Dragan Rokvić, direktor Gradske
biblioteke u Subotici a moderator tribine je bila Judita
Plankoš.

Pozdravljam sve vas koji ste se opredelili da ovo praznično veče provedete u hramu knjige, uz razgovor o najnovijoj publikaciji Miloša Jevtića i profesora Darka Tanaskovića.
Autonomija mišljenja je 181. knjiga iz Kolekcije "Odgovori" čiji je glavni nosilac poznati novinar i književnik Miloš Jevtić. Prva zajednička knjiga Darka Tanaskovića i Miloša Jevtića pojavila se pre deset godina pod naslovom Na istoku zapada, i ubrzo je doživela obnovljeno izdanje, koje je u potpunosti rasprodato. Darko Tanasković je naš najpoznatiji stručnjak za orijentalne jezike: arapski i turski i vrlo cenjeni islamolog. Diplomirao je na Katedri za orijentlalistiku pri Filološkom fakultetu u Beogradu, tu je stekao magistarsku i doktorsku diplomu i proveo svoj dosadašnji radni vek. Predavao je na univerzitetima u Sarajevu i Skoplju, kao i na Visokoj školi za društvene nauke (Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales - EHESS) u Parizu. U periodu između 1995. i 1999. godine, obavljao je za Jugoslaviju, diplomatsku misiju u Turskoj i Azerbejdžanu.
Knjiga pak, koju ćemo danas predstaviti, nastala je kao rezultat razgovora vođenih o iskustvima, koja je ovaj "privremeni diplomata a stalni filolog" kako Tanasković sam za sebe veli, ponovo zamenivši fakultetsku katedru "diplomatskim frakom", stekao u periodu između 2002. i 2008. u svojstvu amabasadora pri Svetoj Stolici u Vatikanu i pri Malteškom Viteškom redu.
U svojim odgovorima na pitanja Miloša Jevtića, iznosi on mnogo zanimljivih podataka o vremenu provedenom u najmanjoj prestonici sveta, koja ujedno predstavlja i celu državu, državu koja nema čak ni ozbiljniju teritoriju, ali zato ima vernike po celoj kugli zemaljskoj i može se smatrati najmanjom velikom silom na svetu. Njegova ekselencija Darko Tanasković predstavljao je u prestonici katolicizma, ne pravoslavnu crkvu, nego Srbiju i Crnu Goru a potom Srbiju, iz čega proizilazi specifičnost njegovog statusa i ujedno znatna razlika koja postoji u statusu između ambasadora naše zemlje u Vatikanu i apostolskog nuncija upućenog iz Vatikana u neku drugu, npr. našu državu. Iz ove knjige možemo saznati dragocene i zanimljive detalje o funkcionisanju diplomatske službe Vatikana, naročito, o obavezama i mogućnostima ambasadora, o načinu informisanja, o važnosti vatikanskih kolumnista ili agencijeskih novinara, uopšte o značaju četvrte sile kako u Italiji nazivaju onog koga mi nazivamo sedmom silom, o čitanju kao jednom od najvažnijih zadataka. Autor nam omogućuje da se upoznamo sa "čitavom galerijom likova", sa ljudima koje je tokom svojih šest rimskih godina susretao, sa kojima je uspostavljao kolegijalne, skoro uvek dobre, ponekad čak prisne kontakte. Knjiga obiluje informacijama i može da posluži kao izvor za bolje razumevanje raznih zbivanja u svetu i prilika u našoj zemlji, međutim, na mnogim mestima naučnik i diplomata, obično rukovođen pragmatičnim motivima, ustupa mesto osetljivom čoveku koji ne prikriva svoje impresije pothranjivane snažnim intelektualnim, estetskim ili duboko moralnim doživljavanjem okruženja u kojem se obreo i koje često smatra uzvišenim. Tu, u prvom redu mislim na susret sa El Grekovom slikom, likom Hrista, u predvorju ispred papine privatne biblioteke, "slikom nenadmašnog španskog majstora vizantinskog duhovnog senzibiliteta".
Gospodin Tanasković nadahnuto govori o strukturi diplomatskog kora, o profesionalnim ili "karijernim diplomatama", o nedavno probijenom ledu u pogledu prihvatanja slabijeg pola u službi i, u skladu s tim, o poznanstvu sa Hanom Suhockom iz Poljske ili sa Hetevan Bagration de Muhran, suprugom grofa Orsinija, ambasadorkom Gruzije. Mnoge ličnosti opisuje sa umećem dobrog prozaiste, tako da će čitaocu po svoj prilici ostati u sećanju figura starog diplomate, simpatičnog Pija Lagija i njegovih uzbudljivo ispričanih priča, među kojima dominira ona o bezuspešnoj mirotvoračkoj misiji kod američkog predsednika Buša. S poštovanjem i izuzetnim razumevanjem piše on o svom susretu sa papom Jovanom Pavlom II (Karolom Vojtilom) i s sjoš većim pijetetom o susretu sa Benediktom XVI (Jozefom Racingerom), kojeg je upoznao još u njegovim kardinalskim godinama. Rado spominje Pjetra Parolina, zamenika ministra inostranih poslova Svete Stolice, i njegovu "jasnu viziju ukupnosti međunarodnih odnosa", a sa posebnim zadovoljstvom priseća se svojih razgovora sa ambasadorom Makedonije, ambasadorom Rumunije i, naročito, kardinalom Tomašem Špidlikom, čijoj je knjizi kasnije upriličio izuzetno uspešnu promociju u amfiteatru Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. S pomalo sete opisuje česte zvanične audijencije kod pape, u kojima je učestvovao u pratnji prvog čoveka svoje države. Dok su mu na takvoj privilegiji drugi ambasadori pomalo zavideli, on je znao da se to dešava samo zahvaljujući okolnosti da nam je zemlja istovremeno imala tri predsednika. Čitajući knjigu, možemo steći sliku o odjeku pojedinih segmenata jugoslovenske tragedije u krugu predstavnika drugih zemalja i zvaničnika Vatikana.
U skladu sa zahtevima sve češće formulisanim krajem dvadesetog veka, a još više danas, poseban prostor u knjizi posvećen je analiziranju mogućnosti uspostavljanja ekumenskog dijaloga među predstavnicima različitih vera, sa naročitim osvrtom na razloge koji stoje na putu bržem i efikasnijem postizanju rezultata u domenu zbližavanja istočne i zapadne hrišćanske crkve. Iz Tanaskovićevih odgovora možemo saznati ponešto o koracima koji se na međunarodnom i međukonfesionalnom nivou čine u pravcu pospešivanja dijaloga, takođe o njegovom sopstvenom viđenju puteva za izlaz iz zasad još uvek postojećeg začaranog kruga. Na planu saradnje Srbije (kao zemlje većinskog pravoslavnog stanovništva) sa Vatikanom, on kao najbolji mogući način za prevazilaženje teškoća vidi u tačnijoj spoznaji i prihvatanju autentičnih istina iz perioda skorašnje i dalje istorije. U pogledu pak opšte podeljenosti braće u Hristu, nastanak raskola proteže se unazad do XI veka kad su katolici u svom verovanju prihvatili do tada nepostojeće učenje Filiokve, čemu u pravoslavnoj veri nema traga. Kao glavna prepreka u slaganju na opštem planu, međutim, postavljaju se pitanja vezana za papski primat i, naročito, za eventualni prozelitizam. U svakom slučaju, prema Tanaskovićevim rečima, dosta uobičajeni postupak relativizovanja stvarnosti nikad ne ide u prilog uspostavljanju dijaloga.
Posebnu vrednost knjizi daje predgovor dr Vladete Jerotića.

U tako dobro sročenim pitanjima očekuje se od sugovornika upravo to da odgovor rasvjetljuje stvarnost istinom, hrabrošću ali svjedočenjem i porukom.

Kako ja vidim ovu neobičnu knjigu, zanimljivu i znanstvenu? Kad govorim slikovito, dio pitanja tiče se naše stvarnosti sada i ovdje. Dakle, prvi dio pitanja i odgovora je smještaj u prostor i vrijeme koje je sada. Odgovori kritični i jasni o našoj situaciji misaonoj, društvenoj i političkoj. Dolazi Rim i vidim kao neku piramidu.

Prvo je značajno misaono i reflektivno opisan susret ali analitički i doživljaj sa dvojicom Papa koje je profesor Tanasković morao poznavati izbliza. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.

Spušta se u nižu sferu piramide i govori o ulozi državnog tajništva kao prostora redovite suradnje sa diplomacijom. Ušao je u bit Vatikanske politike koja to i nije uvijek, ali je stalno mjesto dijaloga sa državama i vjerama. Na pitanje o kurijalanim kardinalima vješto izabire da od mnoštva izabere tri značajna sugovornika: Tomaša Špidlika, Slovaka, Franca Rodea, Slovenca i nadbiskupa Nikolu Eterovića, Hrvata.

Kad govori o funkcioniranju besprijekornog protokola kako diplomacije, tako i ceremonija, spominje najčešćeg sugovornika Pietra Parolinija. Sa kolegama veleposlanicima druguje, susreće se, razgovara i prijateljuje. Od mnogih bih spomenuo ambasadora BiH, Makedonije, Poljske i vrlo zanimljive susrete na poslovnim večerama iz područja francuskog jezika gdje je i ambasador Hrvatske, a često i kardinal Touran. Iz tih susreta saznajemo mnoge detalje koji djeluju kao priča ali kada se čita poruka iz knjige u svim susretima se primjećuje da je ambasador Tanasković čovjek koji analizira, razmišlja i neumorno traži najsuptilniju poruku koja se uobličuje kao jedna tvrdnja što obvezuje. Tako imamo čovjeka ambasadora koji je proveo vrijeme i zasigurno postao najbolji poznavalac Vatikana iznutra, te nas njegovo razmišljanje obvezuje da i dalje osobno neke stvari stavljamo na svoje mjesto.

Jednako tako, kada opisuje događaje, audijencije, susrete, prijeme u toj piramidi i tim prilikama neprikosnoveno predstavlja svoju zemlju i svoj narod. Koristi priliku da sazna ali i obogati. Stoga je uistinu ambasador - veleposlanik koji ispunja svoju dužnost po savjesti. Tako je postao prihvatljiv za sve jer nije išao u karijeru nego na poslanje.

Nakon ovoga dijela istakao bih da je Tanasković iz te piramide koja se zove Vatikan izišao i promatrao također tu piramidu i sa strane. Osluškivao je svijet, čitao sve što je smatrao korisnim da stekne iskustvo kako se Vatikan vidi i izvana, ne samo iznutra. To su odgovori koji su izazovni, koji otvaraju mogućnosti ali i ostavljaju probleme. Tako je zapravo Tanasković u ovoj knjizi simbolički bih rekao opisao put, ulaženje u Vatikan, s vrha piramide do dna proučavao, doživljavao, analizirao i onda izišao iz piramide te izvana promatra kao stvarnost koja postoji i koja će vjerojatno postojati.

Your browser may not support display of this image. Treći dio pitanja se tiče svijeta oko nas u najširoj lepezi pitanja: rat, mir, ekologija, znanost, Internet generacija, sadašnjost, budućnost i možda kraj.

Ono što sam ja izvukao o stilu rada i pisanja profesora Tanaskovića je ponajprije izuzetna realnost, istinitost. Ako se smiju usporediti stvari, onda je njegov stil stil Lukinog evanđelja koji govori o ljudima, o događajima, ali nigdje ni jedna osuda.

U susretu s neugodnim ljudima, s neugodnim stvarnostima, za nas katolike sa neugodnim stranicama, uvijek nudi i alternativu. Na primjer, kada citira neke autore koji su govorili o negativnostima u Crkvi, naći će i autora koji govori o toj stvari pozitivno. Kada s pojedinim monsinjorom nije baš išlo kako treba, naći će zgodu iz života koja je anegdota i tako će relativizirati negativni dojam ponašanja (npr. SCG) (može li crnac postati bijelac). U svom sudu je raspoložen sa poštovanjem i uvažavanjem sugovornika razumjeti. Dijalog je sa neistomišljenicima važan i koristan.

U svemu nalazi izlaz u dijalogu. Stoga ekumenizam nema alternative.

Kad bih studentima dao seminarske radove iz ove knjige, onda bih dao ovakve naslove: - Ljudske vrline u knjizi "Autonomna mišljenja"

o Your browser may not support display of this image. Dijalog sa neistomišljenicima u knjizi "Autonomna mišljenja"
o Mir u mislima prof. Tanaskovića
o Diplomata kao bitna karika u dijalogu
o Etičnost i poredak vrijednosti kod prof. Tanaskovića
o Dijalog vjere i razuma
o Mir: solidarnost sa siromašnima
o Relativizam kao najveća opasnost našega vremena.

Kad bih sve to obradio pod ovim pitanjima onda bi ostala jedna snažna poruka i ostao bi profesor Tanasković u duhu velikog Augustina i njegovih konfesija - Ispovijesti - i tada bi se vidjelo da je najopravdaniji naslov ovog njegovog izlaganja uistinu "Autonomija mišljenja". Najjača poruka na pitanje u čemu je snaga ljudi u Vatikanu, odgovorio je smjernost - poniznost. Smijem ustvrditi da je najveća odlika ovoga teksta što je ponuda, izazov i poruka ali u smjernosti - poniznosti.

Što mi je na kraju želja?
Najveća želja mi je da izađe i treći svezak ovih razgovora pod naslovom Most, gdje bi za temelj poslužio bogati dnevnik prof. Tanaskovića jer bi to bio svojevrsni odgovor na završne misli ove knjige: Tjeskoba i nada i za najveći problem našega vremena, a to je relativizam. Zar se profesore bojite? Sjetite se riječi kardinala Tourana koji vam je rekao: Vidite ekscelencijo, sve je moguće ako je to Božja volja.