U prostorijama HKC "Bunjevačko kolo" večeras je otvorena redovna jesenja izložba likovnog odjela. Predstavljeno je oko četrdeseta radova od blizu trideset autora. Svi radovi su po prvi puta bili prikazani na ovoj izložbi.
Dujo Runje:
U namjeri da nešto od bogatstva pastela, ulja na platnu, ulja na lesenotu, crteža i skica učini pristupačnim i široj publici , HKC “Bunjevačko kolo” organizira povremene izložbe, a među njima i ovu «Jesenju izložbu slika», kako bi upoznale širu javnost s tim umjetninama. Sve ono što je stvoreno u okviru Bunjevačkog kola tijekom dugog niza godina, nema sumnje, predstavlja jednu veliku panoramu koja se sastoji od niza različitih slika. Pred javnost i u javnost se izlazi kada se ima što pokazati i nešto kazati. Očigledno je i ova izložba sačinjena poradi toga.
Ako se malo bliže približite slikama ovdje možete osjetiti kako mirišu bulke, suncokreti i ciklame, osjetiti tmurno nebo i miris kruva koji se peče u krušnoj peći., promatrati kas konja vranih, let i cvrkut ptica kroz prostranstva naše ravnice, ali vidjeti kako se pučina ljubi i grli s nebom, kako šumi i žubori rijeka, sa slika odzvanjaju zvuci tamburice, pucketanje vatre. Zar ne osjećate dobro nam poznate mirise, drage prizore i ukuse, koje su nam odnekud poznati, opipljivi, prepoznatljivi i koje nas vraćaju u mlado, mlađahno doba. Na ovim slikama može doživjeti salaš točno u podne, salaš na misečini, salaš rujnom zorom, salaš predvečer, salaš na proljeće, salaš ujesen, salaš u snijegu. Sve ove slike su svojevrsni intimni spomenari, stenografski zapisi svih mogućih amplituda emocionalnog stanja, prepuni sanjarske nostalgičnosti. Istodobno, ove slike jesu svojevrsni panegirici čovjeku, prirodi i, u konačnici, Bogu.
Slikari, kao malo koji drugi ljudi, znaju i uspijevaju otkriti ljudsku dušu, vidjeti detalj prirode pokraj kojega mi nezainteresirano prolazimo, otkriti radost i tugu, osjetiti titraje čovjeka. Stvarati znači oduzimati nebitno da bi se vidjelo ono bitno.To je Bog dao slikarima. Zvjezdice vode slikara da bi uronio u snove bajkovite i surovu stvarnost svakodnevnice. Samo treba znati slušati, gledati i osjetit ćemo sve čari prirode, a to svi oni dobrano znaju. Mnoge od njih otkrivaju emotivni požar strasti Nitko se ne može odlijevati od iskustva rane mladosti, tako ni slikari, pa kad bi i htjeli. Jedan čovjek reče: najveća istina je emocija, kao pokretač i cilj stvaranja. Nisu ovdje krhotine i maglovite slike djetinjstva nego cjelovite vizije. I pored svega što nam se događalo. dim baruta i paljevina, slike nas odmaraju u njima osjećamo intimnost, draž spontanosti, vedrine i nadasve autentičnosti. U njima se dodiruju i prožimaju realnost i fantastika. Samo, treba naglasiti, jesenja izložba navodi nas da ovi slikari mogu dati i još više i bolje. Zato bit će još jesenji izložbi da bi se dospjelo do neslućenih, ali naslućenih visina
Svaki umjetnik ima jedinstveno vrelo osobnosti. i iskonsku svježinu osobne i samo njemu znane intonacije. Kao složeni vizualni fenomen svaka od ovih slika teško se može verbalnim sredstvima točno opisati ili riječima izraziti, Zato smo i došli na izložbu da ih doživimo i osjetimo. Naprosto, suština slike nije riječima priopćava. Ovdje se na jedan originalan način uzima jedan isječak prirode, ovo je spaseno svjetlo te i takve prirode.
Za slikara postoji jedino diktat doživljaja. Crtež je stariji zapis od pisma. Ono predstavlja prvi grafički zapis misli pračovjeka. Umjesto opisa predmeta, ljudi i stvari, ovdje caruje suzvučje akorda i optički sklad. Ovo su izrazi osjećanja u duši svakog umjetnika, njegovi strahovi i nadanja, naslage melankolije, nevidljiva osjećanja u duši. Sve bi one htjele biti mogući svjetovi na beskrajnom i nepreglednom kontinentu Arsa Ovo je prigušeni vapaj za prirodom, dobrotom i srećom Iz pustopašnih i bezbrižnih idila salaša i pastorala osjeća se žudnja za boljim i savršenijim svijetom.
Delacroix reče: Najveća je prednost slike da bude svečanost za oko. Zbog toga dosta je bilo riječi i neka ovo bude svečanost za oko. Neka nam pričaju alkemičari boja!
