Ređenje Davida Biacsija bilo je veoma zanimljiv liturgijski događaj, pošto smo imali prilike vidjeti Koptski i Istočni obred katoličke Crkve. Pošto David trenutno radi u Parizu u egipatsko-koptskoj katoličkoj misiji, došli su "kolege" na ređenje u Suboticu. Ovaj obred inače potječe iz V. stoljeća i nastao je u Egiptu. Istočni obred smo imali prilike čuti na mađarskom sto je isto neuobičajeno, ali je sve to dio bogatstva različitosti obreda Crkve.
Intervju s mladomisnikom vlč. Davidom Biačijem, sj za Radio Mariju:
Biacsi rođen je u Subotici 1975. godine od oca Antala (poznati publicist i umirovljeni skupštinski poslanik) i majke Márie (sociolog), ima mlađeg brata Árona sveučilištarca. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom gradu, studij je nastavio u Mađarskoj. Stupio je u Družbu Isusovu 1999. u Szegedu, gdje je radio na uređivanju misala na mađrakom, bavio se mentalno poremećenim osobama, slijepom djecom i beskućnicima. Nakon polaganja zavjeta u Budimpešti 2001. radi kao profesor u Miskolcu. Postdiplomski studij nastavlja u Parizu, gdje je zaređen za đakona 2005. godine. Ovaj razgovor je emitiran na talasima Radio Marije na dan kad je David zaređen za svećenika u subotičkoj katedrali-bazilici svete Terezije Avilske, po rukama subotičkog biskupa – mons. dr. Ivana Penzeša – 21.04.2006.
RM: Davide, ti si jedini mladomisnik u našoj biskupiji ove godine, a ni ti nećeš ostati ovdje. Dokle si u stvari živio u Subotici?
Rođen sam u Subotici, tu sam išao u osnovnu školu Kizur Ištvan, gdje pamtim direktora g. Kucsera Gezu, koji je sada gradonačelnik. Išao sam poslije u gimnaziju, pa nakon srednje smo prešli granicu i studij sam nastavio u Veszprmu u Mađarskoj. Upisao sam studij informatike i teologije. Obje stvari su me zanimali, mada su mnogi pitali kakve to ima veze jedno s drugim. Meni je izgledalo sasvim zgodno, te sam studij uspješno i završio.
RM: Kad si bio dječak i mladić i živio u Subotici, da li si išao redovito u crkvu, iz čega se sastojao tvoj vjerski život?
Djetinjstvo mi je bilo obilježeno nekim stvarima kojih se nerado sjećam, naime, mislim da su ostavile duboki trag u životu moje obitelji. Pošto mi je otac francusko-njemačkog porijekla, a mnogi članovi tatine obitelji su završili u koncentracijskim logorima Banata, te su traume trajno bile prisutne kao sjene i u mom životu. Sjećam se Titove slike na zidu učionice iz školskih dana, početka rata devedesetih, a onda sam otišao... Molio sam se redovito, svakog dana već negdje od svoje devete godine, mada sam krenuo na sakramente i redovno u crkvu od srednjoškolskih dana. Imao sam strica svećenika, bio je arhiprezbiter u zrenjaninskoj biskupiji. Kad smo posjećivali rodbinu tamo, uvijek bi išli i u crkvu.
RM: Taj sakramentalni život si, pretpostavljam, nastavio živjeti i na studiju u Mađarskoj.
Da, naravno, postao je čak i intenzivniji, pošto sam bio student i teologije, na trećoj godini su zamolili tko želi pomagati župnicima i držati službu riječi po župama bez svećenika. Ja sam se prijavio. Župnici mogu služiti po tri svete mise, a oni su tamo bili zaduženi sa devet sela recimo... nije bilo šansi da stignu svuda, tako da smo mi studenti bili od velike pomoći. Tu sam negdje osjetio privlačnost i prema Isusovačkom redu, u koji sam stupio 1999., nakon jednih duhovnih vježbi.
RM: Što te privlači baš u Družbu Isusovu? Zašto nisi postao franjevac ili neki drugi redovnik?
Razmišljao sam. Privlačili su me i benediktinci, jedno vrijeme dominikanci kao red propovjednika, ali Družba Isusova je nešto posebno za mene. Tu osjećam da mogu ostvariti svoj poziv. Čovjek može postati pjesnik, teolog, filozof ili čak direktor hotela kao član Družbe. Bilo što, ako je u suradnji s milošću Božjom, odnosno ići kuda ga ta Milost vodi. Mislim da je to bit i suština našeg kršćanskog života. Tražiti ono što je Bog namijenio baš za mene i koristiti na sve veću slavu Božju.
RM: Htio bih te pitati za ljubav prema jezicima. Od kuda dolazi? Pošto na pozivnici za mladu misu vidim natpise na petnaest jezika, među njima su i arapski i persijski – egzotični i neuobičajeni jezici zar ne?
Da, svakako. Pa, jezici kao što su njemački, francuski, engleski su sami došli kao potreba, a persijski sam započeo na studiju, vidjevši da moje koleginice vuku neke velike rječnike i saznavši da su upisale persijski jezik kao drugu alternativu na semestru. Tako sam se i ja pridružio, a išlo mi je dosta dobro. Uspio sam doći jedno ljeto u Teheran, pa sam tamo i uživo isprobao svoje znanje persijskog i tu sam osjetio čari Istoka. Bliski Istok ima posebno značenje za mene. Volio bih i daljnji studij usmjeriti k tom području, a po mogućnostima i hoću jer mi je u planu učenje arapskog u Egiptu nakon što svršim studij u Parizu gdje sam sada.
RM: Reci nam, molim te, kada i kako si onda zvanično stupio u Družbu Isusovu?
Pisao sam Provincijalu i on me je pozvao da ih posjetim. Ostalo je išlo nekako prirodnim putem uz druženje i sve intenzivnije susrete s isusovcima. Kad sam se preselio u Budimpeštu, živjeo sam u jednom isusovačkom kolegiju. Tu sam već predao i zvaničnu molbu, te su me primili u novicijat. Malo je duža formacija u našem Redu. Novicijat traje dvije godine, nakon toga sam položio zavjete i pošao na spomenuti studij u Pariz.
RM: Znači francuski si već znao od ranije?
Nažalost ne. Bilo mi je doista teško naučiti ga, jer ne govorim romanske jezike i falilo mi je to predznanje. Ali, išlo je nekako. Pored studija mi je bilo zanimljivije da sam počeo raditi u Caritasu, u odjelu za prijem izbjeglica i s onima koji su tražili azil. Bili su to ljudi s Balkana, Afganistana i Afrike.
RM: Da li su se neki s Bliskog Istoka iznenadili da si im se obratio na persijskom?
Da, bilo je raznih situacija. Zanimljivih. Recimo, da smo pričali i sporazumijevali se na persijskom ja – sin Bačke ravnice – i neki čovjek iz Afganistanskih brda. Teška je njihova situacija bila. Osobito žene su mnogo pretrpjele. One su dolazile uglavnom iz Afričkih zemalja. Mnoge su znale dobro francuski, jer su dolazile iz bivših kolonija, ali nisu znale za što služi metro, nikad nisu vidjele vlak i neke osnovne stvari. Uglavnom smo im pomagali u tome da sastave dokumentaciju za azil. Po novom zakonu od prije dvije godine, za to su imali samo 21 dan. Neke su i odbijali uz raznorazna obrazloženja. Te žene su bile i zlostavljane, a tu su u upitnike morale upisivati točne detalje i prisjećati se tih trauma. Bilo mi ih je žao.
RM: Od prošle godine si postao đakon. Kako si vršio tu službu?
Da, ređen sam za đakona u Parizu. Poslije ređenja sam kao đakon služio u jednoj koptskoj župi i ponekad u Hrvatskoj i Mađarskoj misiji. Sad u Velikom tjednu sam ispomagao u našoj Katedrali u Subotici. U početku sam imao tremu, ali je prošla. RM: Što bi za kraj poručio slušateljima Radio Marije? Nikad nisam razmišljao o tako nečemu. Da ja nekom upućujem poruku, ali, evo dragi slušatelji, tražite uvijek volju Božju. I kad otkrijete što je Božja volja za vas, nikada se ne odvajajte od tog puta. Po svaku cijenu, uz svaku žrtvu ustrajte! To bi bila moja poruka. RM: Zahvaljujem ti na razgovoru i mislim da mogu obećati u ime naših slušatelja da ćemo te pratiti svojim molitvama. U molitvi možemo uvijek biti zajedno, bilo gdje se nalazili na ovom svijetu...
