DSHV mijenja predsjednika, Tomislav Žigmanov glavni (jedini!) kandidat
Nedavna najava predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petra Kuntića u medijima da se neće ponovno kandidirati za istu dužnost i da će vodstvo stranke uskoro biti pomlađeno, već sama po sebi djelovala je farsično. Nikakvo pomlađivanje DSHV-u više ne može pomoći, niti je moguće. Mrtvacu poljubac ne treba. Ovaj koji se više „neće kandidirati“ dostigao je plafon: DSHV je upropaštena stranka, stranka koja već 11 godina nije izašla samostalno na izbore, koja nema ni politiku, ni ideologiju, ni program, ni ideje, ni glasače, ni utjecaj, ni ugled, ništa. To je danas stranka koja postoji samo na papiru, a to što još uvijek zavarava prividom o svom postojanju, duguje drugim strankama na čijim grbačama parazitira.
Kuntić ne odlazi zato što želi pomoći stranci da na njeno čelo dođu sposobniji od njega. Rezervoar sposobnih u DSHV-u je ispražnjen u godinama diferencijacije koja je iz stranke poizbacivala sve što razmišlja. Kuntić odlazi zato što su ostaci ostataka u DSHV-u (i hrvatska diplomacija, dakako kao patron) odlučili da na čelo stranke treba dovesti nekoga tko će prema potčinjenima pokazati još veću osionost, a prema nadređenima još veću poniznost, kako bi se njime lakše upravljalo. I, sad, gdje naći takvu osobu? Kao najizgledniji, zapravo jedini kandidat lansiran je sveprisutni „filozof“, „profesor“, „pisac“, „pjesnik“, „publicist“, „novinar“, „politički analitičar“, „kulturni djelatnik“ i još na puno načina (samo)titulirani Tomislav Žigmanov. To dovoljno govori o atmosferi u kojoj je odlučeno da se DSHV ne samo uništi, jer to je već suštinski urađeno, nego da se još i izgazi i poravna sa zemljom, da se više nikada ne podigne.
Čovjek za kojega je ovih dana krenula priča kako će „spasiti“ DSHV zapravo ima sve predispozicije da DSHV šutne duboko u zaborav i zauvijek ga tamo ostavi. Jer, Tomislav Žigmanov je uvijek, kad god je bila prilika, bio na suprotnoj strani od DSHV-a: 1993. kada je nekolicina pripadnika hrvatske zajednice pokušala protuzakonito osnovati Hrvatsko nacionalno vijeće, a čiji je cilj trebalo biti urušavanje DSHV-a iznutra, bio je među njima; 1997. kada je osnivan Hrvatski narodni savez, koji je trebao biti konkurencija DSHV-u, također je bio tu; 2002. kada je na prvim izborima za HNV, listi B (DSHV) suprotstavljena lista A, bio je kandidat liste A za funkciju; 2005. kada je lančanim ostavkama skoro svih dužnosnika HNV-a pokušan puč koji je DSHV trebao izbaciti iz procesa odlučivanja u HNV-u, bio je među dužnosnicima koji su podnijeli ostavke. U svim tim previranjima Tomislav Žigmanov imao je svoju ulogu: nekad je bio dio ekipe koja se DSHV-u suprotstavlja javno, nekad tajno iz pozadine, nekad samokandidiranjem i funkcijama, nekad ostavkama. Ali, smjer njegovih strelica uvijek je bio uperen protiv DSHV-a.
No, sve što se sada zbiva oko DSHV-a i angažmana „mladog“ vođe za „pomlađeni“ DSHV zapravo je logično. Čovjek koji je čitavo desetljeće za kruh zarađivao kao djelatnik Sorosovih fondacija na a(nti)nacionalnim programima idealan je za sahranu DSHV-a.
Tomislav Žigmanov svakako nije osoba za predsjednika neke normalne stranke. On se do sada nije pokazao čovjekom kompromisa, niti čovjekom razgovora, a kamoli dogovora, broj onih u hrvatskoj zajednici s kojima „ne divani“ je tragično velik i jasno je dokle će posrnula stranka s njim na čelu dogurati.
Ipak, ne bi se moglo reći da između Žigmanova i DSHV-a ne postoji kemija. Takvi kakvi su, upravo zaslužuju jedno drugo.
