PRIOPĆENJE ZA JAVNOST HRVATSKOG GRAĐANSKOG SAVEZA U POVODU NAJNOVIJE RAZMJENE OPTUŽBI NA RELACIJI BEOGRAD - ZAGREB
Kolovoz je „mjesec mrmota“ za građane Srbije i Hrvatske.
Mjesec koji nam se svaki puta na isti način javlja i nikada ne završava. On je simbol teške, kronične bolesti iz koje našim narodima kao da nema izbavljenja.
Hrvatska 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, obilježavajući uspjeh „najveće vojno-redarstvene akcije Domovinskoga rata“, pod nazivom „Oluja“, provedene 1995. godine na području sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. Za srpski narod i državu, to je Dan sjećanja na ogromna stradanja i progon stotina tisuća sunarodnjaka sa ovih područja.
Pod teretom ratne prošlosti u koju nas političke i plemenske vođe, nacionalni ideolozi i njihovi sljedbenici uporno vraćaju, mržnje kolovoza nas obuzimaju i počinje da nas trese groznica „krvi i tla“ koja će nas, prije ili kasnije, konačno uništiti.
Sve je ovo moguće jer se osjećanje identiteta gradi, dominantno i uporno, na pripadnosti naciji, a ne na dubokom uvjerenju da smo „sinovi čovjeka“.
Korijen zla je u činjenici da nismo samo oblikovani, nego smo omeđeni, osljepljeni i opsjednuti vezanošću za vlastitu naciju. Otuda, prema pripadnicima drugih nacija ne primjenjujemo iste aršine koje primjenjujemo spram pripadnika vlastite.
Pod „patriotizmom“ se, podjednako i u Srbiji i Hrvatskoj, podrazumijeva stav koji uzdiže vlastitu naciju iznad čovječanstva, iznad principa istine i pravde, a ne brigu za vlastitu naciju.
Idolopoklonički karakter nacionalnog osjećanja u kontekstu odnosa dva naroda, srpskog i hrvatskog, predstavlja sigurno i ubojito oruđe u rukama predstavnika vlasti u obje, podjednako neemancipirane države.
Da nije tako, svaki bi zvaničnik i javni djelatnik u Hrvatskoj, prije nego otvori usta i uputi opasnu strijelu u pravcu Beograda, promislio što izgovoreno i učinjeno već sutra može značiti za svakodnevni život hrvatske manjine u Srbiji, a svaki političar i javni radnik u Srbiji prije nego optuži hrvatsku državu, njene institucije ili čitav narod za kakvo zlo, prošlo ili sadašnja, morao bi odmjeriti svoju izjavu, uz najveću brigu za interese sunarodnjaka u Republici Hrvatskoj i sve one koji su tokom ratova 90-ih iz nje izbjegli i teško stradali.
Da nije tako, mediji se ovih dana ne bi utrkivali u nekritičkom, gotovo histeričnom prenošenju izjava, optužbi i protestnih nota predstavnika dveju (sada već) odlazećih vlada, zamagljujući suštinu nagomilanih problema koje valja rješavati na relaciji Beograd – Zagreb.
Da nije tako, i naši manjinski lideri, i duhovnici, učitelji i profesori, s ove i s one strane granice, reagirali bi svakodnevno, uporno, dosljedno, na svaki oblik ispoljene ili tinjajuće netrpeljivosti, mržnje i nasilja.
Da nije tako, u našim bismo domovima, našoj djeci, svakoga dana slali poruku razuma, solidarnosti i ljubavi za drugoga.
Mi, aktivisti i aktivistkinje HGS-a, taj put razuma biramo i pozivamo vas da nam se na njemu pridružite.
On jeste teži, zahtjeva budnost, preispitivanje i odricanje, ali sigurno vodi čovječnosti i boljim odnosima dvaju naroda i dvije države.
U Novom Sadu, 3. kolovoza 2016. god.
