Večeras je u Pastoralnom centru Augustinianum održana treća tribina u okviru ciklusa „Izazovi Milanskog edikta danas“ „Vjerski pluralizam u vrijeme Milanskog edikta – poruke za danas“.
Uvodničari su bili prof. dr. Zorica Kuburić, sociologinja iz Beograda (www.ceir.co.rs) i mr. th. Mirko Štefković, tajnik Subotičke biskupije. Moderator je bio Tomislav Žigmanov.
U prilogu je zvučni zapis govora prof. dr. Zorica Kuburić i kasniji nastavak pitanja i odgovora. Dok je obraćanje mr. th. Mirko Štefkovića dato u tekstualnom obliku u nastavku.
Vjerski pluralizam u vrijeme Milanskog edikta – poruke za danas
Uvodne misli
Na početku ovog kratkog izlaganja na gornju temu, ukratko ćemo ukazati na za nas vrlo važno pojmovno razlikovanje, imajući u vidu onu staru latinsku: qui bene distinguit, bene docet.
Naime, općeljudsko je iskustvo množine i različitosti stvari i pojmova, koji mogu biti u skladu, ali nerijetko u napetosti i sukobima. Tom iskustvu čovjek i ljudske zajednice različito su pristupali kroz povijest. Dok se u određenim povijesnim kontekstima različitosti mirno prihvaćane, u drugima se ih pak pokušavalo izbrisati i svoditi stvarnost pod jedan zajednički nazivnik upravo razračunavajući se različitostima. Ono što nas ponajprije zanima, to je kako su se različite religije odnosno vjere odnosile jedna prema drugoj u vrijeme Milanskog edikta – o tome smo dosta čuli u prethodne dvije tribine – te kako se religije jedna prema drugoj odnose danas. Pokušat ćemo ukazati na poruke koje za današnji trenutak možemo izvući iz te značajne prekretnice za povijest Starog kontinenta, pa i cijeloga svijeta.
Dakle, prije svega želimo uzeti u obzir koegzistenciju mnoštva religija. Tako ćemo radije koristiti pojam pluralnost, koji u sebi ne sadrži nikakav vrijednosti sud. To je čisto deskriptivni pojam, za razliku od pojma pluralizam, koji predstavlja određeni svjetonazor, po kojemu svijet počiva na načelu množine. Pluralizam znači postavljanje pluralnosti za načelo postojanja, za vrhovni kriterij istine i mjerilo vrednovanja. Tako pluralizma postaje pogled na svijet, aksiom, ideologija i filozofija života.
Pluralnost, dakle, kao takva za Katoličku crvku ne predstavlja problem – Pavao VI. je rekao: Mi smo pluralisti upravo zato što smo katolici – no pluralizam, kao načelo i ideologija, itekako je problematičan. Za njega je sve relativno, dvojbeno i nesigurno. Skepticizam i njegov rođak agnosticizam jesu i uzrok i posljedica suvremenog pluralizma, koji uzet kao aksiom predstavlja šumu prometnih znakova na križanjima životnih putova od kojih su svi jednako ispravni, mada upućuju u suprotne pravce. H. de Lubac ovako je zažeo stajalište prema pluralizmu: Suprotnost je između pluralnosti koju treba spoznati pa čak i promovirati, i doktrinarnog pluralizma koje treba odbaciti.
Biblija zna za jednu Istinu, sam Bog je Istina pisana velikim slovom. Iako je našem umu nemoguće spoznati punu Istinu, ograničene spoznaje poput sitnih kamenčića jedne mozaičke cjeline dopiru do Istine, no dok se ti fragmenti ne uklope u cjelinu slike, ostaju počelima, a ne načelima. Istina je harmonija i simfonija, kako teče Hans Urs von Balthasar.
Kratki povijesni osvrt
U prošle dvije tribine smo se pobliže upoznali s povijesnim okolnostima Milanskog edikta, pa ćemo se mi ovdje minimalno zadržati na toj točki. U jednom dijelu edikt ovako slovi: kršćanima i svim ostalima daje se slobodan izbor da slijede kult (obred) koji žele, kako bi koja god božanska i nebeska moć postojala bila blagonaklona prema nama i svima koji žive pod našom vlašću. Edikt dakle teži ostvarenju mirnog suživota svih bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, kako bi božanstva bila milostiva prema caru i carstvu. Načelu caru carevo a Bogu Božje (Mt 22,21), za kršćane je značilo i to da se svatko pokorava višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga. I one koje postoje, od Boga su uspostavljene. Zato onaj koji se suprotstavlja vlasti protivi se odredbi Božjoj. A koji se protive, navući će sami na se osudu (Rim 13,1-2). Ne želimo ulaziti konkretnije u egzegezu ovog teksta, no iz njega jasno proizlazi kako se kršćani imaju vladati prema vlastima. Zato rano kršćanstvo poznaje više pokušaja zagovaranje pred vlašću, kako bi s jedne strane kršćani ispoštovali Božju zapovijed, a s druge imali mir i sigurnost. Sv. Justin mučenik (100.-165.) u svom djelu Prva apologija, moli cara za snošljivost prema kršćanima. Tertulijam (150.-230.) je u pismu Scapulu istaknuo kako je temeljno pravo svake ljudske osobe štovanje u skladu s njezinim uvjerenjima, znajući da nečija vjera ne šteti niti pomaže drugome. Prema tomu, vjera ne treba biti nametnuta, niti pod pritiskom, već treba biti slobodna. Već prije Milanskog edikta rimski carevi su davali kakvu-takvu vjersku slobodu kršćanima (Regalijan 260. i Galerije 311., Edikt o toleranciji). Iako su vapili za slobodom, kršćani nisu mogli prihvatiti nametanje poganskih carskih kultova, pa su zbog toga mnogi pretrpjeli mučeništvo. Prema drugim religijama oni su se odnosili pomirljivo. Pismo Diognetu iz druge polovice II. stoljeća vrlo lijepo govori o životu kršćana:
Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. (…) Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive u tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.
Međutim, proglasom Milanskog edikta počinje se postavljati pitanje odnosa prema drugim religijama. Naime, više je to tema koja zanima vlast, a ne Crkvu. Tako nažalost nedugo nakon edikta dogodit će se njegova suprotnost, pa već sam Konstantin počinje progoniti Židove. Teodozijev edikt iz 380. godine proglasit će kršćanstvo jedinom zakonitom religijom carstva, te će svi oni koji ne budu ispovijedali tu jedinu vjeru biti podložni božjim kaznama i također onim kaznama – tako carski edikt – koje im mi budemo nametnuli. Kasnije će Sv. Augustin (340.-430.) u De Civitate Dei govoriti o borbi kojom se svijet i sluge zla trebaju pobijediti, biti stavljeni pod Glavu Crkve, Isusa Krista. Ta borba ne se odvija samo na duhovnoj razini, nego silazi čak i do uporabe sile onih koji se nazivaju milles Christi.
Dakle, u ovom relativno kratkom periodu prvih stoljeća suživot kršćanstva suživot među religijama je vrlo turbulentan. Dok u početku vidimo nesmetani suživot tolikih poganskih kultova, a kršćanstvo proganjano, vrlo brzo nakon donošenja Milanskog edikta ta slika će biti izopačena. Iako je svrha edikta bila omogućiti miran suživot svih religija, taj cilj nažalost nije dugoročno ostvaren.
Pluralnost kao vrijednost
Današnji vremenski kontekst umnogome je drugačiji od onog iz vremena Milanskog edikta, no i danas je religijska ponuda mnogovrsna te imamo svih vrsta pristupa tom fenomenu, počev od onih eksluzivističkih, u kojima se drugima i drugačijima negira bilo kakvo spasenjsko značenje, pa preko inkluzivnih pristupa, u kojima ne manjka sinkretizma, sve do onih pluralističkih ili bolje rečeno pluralnih, na kojemu se radije želimo zadržati.
Živeći u religijskoj dijaspori s bezbroj svjetonazorskih, filozofskih i religioznih ponuda, a bez potpore jednoga homogenog društvenog ambijenta i zajedničkog aksiološko-filozofskog horizonta, osobna religiozna uvjerenja teže tome da postanu tek religiozna mišljenja, tj. jedno od mogućih načina gledanja na životni smisao, koji je podložan trajnom ispitivanju. Pluralizam stvara kod mnogih osjećaj trajne nesigurnosti glede onog što bi trebalo vjerovati i kako živjeti. Pluralizam kao strukturalna činjenica društva postupno prelazi u našu svijest, utječe na naše iskustvo svijeta. Prijelaz iz pluralnosti kao objektivne, izvanjske činjenice u pluralizam kao činjenicu naše svijesti dijelom ilustrira i religijski pluralizam današnjice.
Za kršćanstvo, druge religije bivaju doživljene kao stvarni duhovnih izazov onog trenutka kada se zapravo društvo počelo pluralizirati. Tijekom cijelog XIX. stoljeća, pa i u prvoj polovici XX., gajila se nada da je moguće cijeli svijet osvojiti za Krista. Međutim, kontakt s drugim, osobito nekršćanskim azijskim religijama a kasnije i preko tolikih novih religijskih sljedbi, preko izravne misijske aktivnosti, osobito doktrinarnim i religijsko-iskustvenim tehnikama, upozorio je na njihovu veliku prodornost. Sinkretističko prihvaćanje onoga što odgovara prohtjevima pojedinca ili njihovo radikalno odbijanje, prve su reakcije na njihovu prisutnost. Tako su u postmodernom društvu svi duhovni monopoli relativizirani, te se inzistira na komplementarnosti i relacionalnosti svake pojedinačne istine, koja ne može biti drugačija nego samo parcijalna.
Crkveno Učiteljstvo je u posljednjih pola stoljeća višekratno nastojalo definirati službeno stajalište Crkve naspram nekršćanskih religija. Teologija II. vatikanskog sabora napušta negativno gledanje na religije, te njihov korijen vidi u osnovnom religioznom iskustvu koje postoji u čovjeku, a prethodi svakoj potonjoj povijesno-institucionalnoj objektivizaciji tog iskustva. Tako Koncil u nekršćanskim religijama otkriva dobre i istinite stvari (OT 16), dragocjene religiozne i humane elemente (GS 92), klice istine i milosti (AG 4), te svima koji „bez krivnje“ ne poznaju Krista, a traže iskreno Boga i žive po savjesti daje spasenjsku milost (LG 16). Glede vrijednosti drugih religija zadaća je Crkve: pročistiti, uzdignuti i usavršiti (LG 13; 17). Ustvari, Koncil je jasno ustvrdio da Kraljevstvo Božje transcendira sva unutarpovijesna ostvarenja, pa tako nadilazi okvire vidljive Katoličke crkve. Dakle, II. vatikanski koncil nesumnjivo izražava uvjerenje u nazočnost autentičnih duhovnih, a time i spasenjskih vijednosti na prostorima nekršćanskih religija i to dovodi u svezu s milosnim djelovanjem Krista. Neki tumači koncilske teologije o religijama svojedobno su ustvrdili kako je on navodno izričito naučavao institucionalno milosno posredništvo religija, međutim to ipak nije bio slučaj.
Određeni evolucioni pomak službene katoličke teologije religija označio je dokument Dijalog i Navještaj (1991.). Tu se izričito izražava uvjerenje da se pripadnici drugih religija ne spašavaju u Kristu usprkos institucionalnom momentu religijskih tradicija ili mimo njih, nego baš zahvaljujući iskrenom prianjanju uz njih, pa na neki način i posredništvom tih samih tradicija (29; 68). Kriteriji dijaloga s drugim religijama leže u samoj strukturi ljudske osobe. Naime, sama Božja objava je dijaloški događaj, povijest spasenja je dijaloški strukturirana, a Krist predstavlja vrhunac tog trajnog „dijaloga spasenja“ Boga s ljudima, Boga koji je i sam imanentno dijalogičan. U poslanju Crkve, u novoj evangelizaciji, neotuđivo mjesto ima dijalog s drugim religijama, čiji cilj nije samo međusobno upoznavanje, razumijevanje i stvaranje prijateljskih odnosa, nego on treba doseći duboku razinu duha, koja omogućuje komunikaciju s duhovnim vrijednostima drugih. Između dijaloga i navještaja postoje napetosti koje će tek u eshatološkom stadiju Božjeg kraljevstva biti dokinute.
Govor crkvenog Učiteljstva nastoji ići putem između sinkretističkog relativizma i fundametalističke isključivosti. Kršćanstvo svakako ne može napustiti „kristološki inkluzivizam“, međutim upravo po njemu Crkva je otvorena izazovima religijskih vrijednosti drugih religija, po kojima može doći do dubljeg razumijevanja spasenjske punine koja se zbila u Kristu, ali čija je spoznaja na razini povijesti podložna zakonu postupnog rasta. U tom smislu objektivna pluralnost koju predstavljaju druge religije, ne niječući ipak da one odražavaju i ograničenosti ljudskog duha koji je ponekad sklon izabrati zlo (DA 31), predstavlja vrijednost i poticaj za samu Crkvu da se uvijek obnovljenim zanosom stavlja pred događaj Objave te u njezinu svjetlu susreće duge i drugačije.
Pluralizam, nova mogućnost za Crkvu
Nova mogućnost za Crkvu u pluralističkome društvu je dijalog s drugim svjetonazorima, jer i religija ima semantički potencijal za sekularne građane. Religija, naime, artikulira ono što nedostaje čovjeku, posvješćuje ono što je neuspjelo u njegovu životu. Ona čuva oblike društvenog i osobnog zajedničkoga življenja, tamo gdje je napredak kulture i društvene racionalizacije nanio velike štete. Postoji svojevrsna melankolija današnjega čovjeka zbog nečega što je davno izgubljeno, a to je mjesto religije u njegovu životu.
Ovdje dakle treba govoriti najprije o "prihvaćanju" pluralizma, pri čemu u vidu imamo onaj aksiom Grgura Nazijanskog koji kaže: što nije prihvaćeno nije ni spašeno. Nije lako za Crkvu prihvatiti da nema gotove odgovore na sva čovjekova pitanja, no baš u tome ona nasljeduje raspetog Krista u njegovoj agoniji. Nadalje, i u drugim svjetonazorima postoje zrake božanske istine, zato je Crkva danas, možda više nego ikad, pozvana na toleranciju, koja nije tek puko podnošenje, i dijalog, koji podrazumijeva stvarno razumijevanje drugoga.
Nadalje, Crkva se osjeti pozvanom "preobražavati" pluralizam. Divlji relativistički pluralizam, koji sve proglašava jednako vrijednim, ne zanimajući se za jedinstvo, jest najbolji način jačanja fundamentalizma i monolitnih ideologija. Zato je to preobražavanje traženje jedinstva kroz raspravu o osnovnim ljudskim vrednotama, kritika štetnih sistema i stavova, te poticaj na odgovornu javnu raspravu, ne u smislu talk show-a. Kritika konkretno određene problematike proročka je uloga Crkve u današnjem svijetu.
Zaključne misli
Kršćansko preobražavajuće prihvaćanje pluralizma podrazumijeva da Crkva i kršćani sve više trebaju postati ono što predstavljaju: sakrament Božje trojstvene ljubavi prema čovjeku. Samo ako svojim navještajem i djelima današnjem čovjeku bude znala ukazati na Boga, koji ljubi i prati čovjeka i onda kad ni jedan pokušaj sinteze ili jedinstva vlastite egzistencije nije uspio, Crkva će biti aktualna i nadahnjujuća. I u današnjem društvu se događa spasenje koje nam je Isus Krist postigao. Upravo On je ključ tumačenja i razumijevanja današnjeg pluralizma, u kojemu autentično svjedočanstvo, makar krhkog, kršćanskog života, itekako rječito progovara čovjeku žednom proročkih znakova koji će mu potvrditi da Bog ipak nije napustio svijet.
Zato vjerujemo, da je ona vjerna ustrajnost kršćana koja je prethodila i na neki način izborila Milanski edikt, upravo to svjedočanstvo osobne vjere, koja prožima cijeli život te daje smisao kako radostima, tako i patnjama. Takvo odgovorno življenje vjere itekako je dobar preduvjet za kreativan suživot s pripadnicima drugih religija i svjetonazora, koji svoje uzvišeno mjesto izričaja doživljava na obzorima kulture i lijepoga. Dostojevski je u svom romanu Idiot, preko bezvjerca Hipolita, postavio pitanje princu Miškinu: Je li istina da ste vi jedanput rekli da će ljepota spasiti svijet? Gospodo – uzviknuo je snažno – princ potvrđuje da će svijet biti spašen ljepotom… Koja će ljepota spasiti svijet?«. Princ nije odgovorio na pitanje. Dajmo ga zato mi.
