Putovima knjiženog prijevoda
Svi jezici romana »Wild card«
Nakon prijevoda na srpski, mađarski i enegleski, roman Dražena Prćića nedavno preveden i na talijanski jezik
Između deset romanesknih naslova Dražena Prćića roman »Wild card« objavljen je 2005. i 2006. godine (u dva izdanja) na hrvatskom jeziku nakladom NIU »Hrvatska riječ«. Uslijedili su, potom, prijevodi na srpski, mađarski i engleski, a nedavno i na talijanski jezik, što ga je ostvario Dimitrij Sušanj, nakladom Grada Umaga.
Možemo se zapitati; otkuda toliko zanimanje za ovo djelo kada u njemu ne dominiraju promišljanja o pripadnosti određenom nacionalnom entitetu, u kontekstu etničko-etičkih pitanja i razmirica, unutar opozitnog para dobra i zla, ili kroz odnos pojedinca i zajednice i t. sl. Premda svako književno djelo, pa tako i roman »Wild card« Dražena Prćića, ima manje-više raspoznatljiv odnos prema duhu piščeva vremena, zrcaleći, kritizirajući, ili afirmirajući vrijednosti zajednice u čijim okvirima nastaje, raščlambom društvenih konvencija, povijesnog ozračja i dr.
Iz njegova je romana vidljivo tek toliko da su prostor zbivanja Bačka i Istra (Subotica-Umag), od vremena negdje pred početak ratnih zbivanja 1991. godine i kasnije, kada već ona uvelike zahvate cijelu regiju, ali ni tada tekst ne poprima obilježja klasičnog, ili ma kakvog ratnog romana, niti su na bilo koji način u središtu pozornosti odnosi, ili možebitni latentni sukobi, koji tek što nisu buknuli u ratnu tragediju.
Sportski okvir
Dražen Prćić je za narativni okvir svog romana odabrao sportske, ili bliže još, teniske terene i duele, te se čitatelju doima razumljivim i vjerojatno prihvatljivim što glavni lik Boris Božjaković nema relaciju prema stvarnim događanjima. I što su, također, digresije i monološke dionice ostalih likova, u ovom djelu, bez ostatka u funkciji promišljenog udaljavanja od naplavina grdobne stvarnosti.
Ovakva piščeva odluka, razumije se, plod je promišljenog autorskog stava, nad kojim se štošta možemo zapitati, budući da je još od vremena Sokrata, Platona i Aristotela jedno od zamršenijih pitanja, u povijesti književnosti, umjetnosti i kulture, upravo ono koje se tiče odnosa fikcije i istine - »mimetizma«, dakle, kao mogućeg rješenja, što se promeće u »conditio sine qua non« svakoga stvaralaštva (Andrej Mirčev, »Genološke kušnje«, »Kolo«, 3-4, jesen-zima 2008.)
Najzrelije ostvarenje
I u toj rasvjeti roman »Wild card« je, barem za sada, najzrelije tekstualno ostvarenje Dražena Prćića, što čitatelji, kritika i prevoditelji očito prepoznaju. Njegove su stranice «mali vodič» kroz odrastanje i sudbinu urbanih likova današnjice, a implicite i kroz književno-kulturni prostor Subotice i Bačke. Oni su vidljiv odmak od svakog oblika sputanosti i nastanka neželjenih prilika što ih sa sobom (do)nose i tvore parije i lumpen-proleteri, uz novokomponirane likove ruralne kulture, u grad koji opstaje kao trajni i pouzdan nositelj kulturno-povijesnog pamćenja, znanja i civilizacijske kondicije, jedini realan prostor za ostvarenje modernizma i promjena, od najstarijih vremena do danas, bez čega je i opstanak nezamisliv.
U procesu rastakanja stvarnosti Dražen Prćić »Wild cardom« ne destruira odviše, i samo se gdjekada koleba glede omjera dokumentarnosti, fikcije i fantastičnog. Stanovito, pak, »uljepšanje« tako dobivenog tekstualnog realiteta i njime obujmljenog svijeta nije rezultat pomanjkanja sposobnosti uspostave kritičke distance već nedvojbena nakana da se napisanim djelom pisac i čitatelj, gestom odbacivanja ružnoga, makar na kratko odmaknu od neželjene, nametnute stvarnosti. Možda nam iz tih razloga poruke romana »Wild card« ne jamče nekakvu nadu, ali je ni ne opovrgavaju i ne odriču mogućnost njezine uspostave - jednom, valjda, i ovdje. Samo, tko će to doživjeti?
M. Miković
Antrfile
Prevedeni vojvođanski hrvatski romani
Od 1875. do 2010. hrvatski pisci iz Vojvodine objavili su 91 romaneskni naslov, od kojih su prevedena i objavljena sljedeća djela: - Petko Vojnić Purčar, »Dom sve dalji«, na mađarski (1979.); - Dražen Prćić, »The Final Stroke«, na engleski (2007.); - Dražen Prćić, »Wild card«, na srpski (2007.), mađarski (2007.), engleski (2008.) i talijanski 2012; - Tomislav Ketig, »Duga senka svitanja«, na njemački (2010.).
Pokraj trajne brige za ubaštinjenje u matičnu kulturu - hrvatskog romana i drugih književnih djela, nakladničkih pothvata, općenito i ostalih vrijednosti iz vlastitog »kulturnog krajolika« - nesumnjivo ima dovoljno razloga zbog kojih bi trebalo osmisliti i putove promicanja književno-prevoditeljskih veza iz korpusa ovdje živućeg hrvatskog naroda sa stvaraocima iz drugih narodnih zajednica, a također i prijevode na vodeće svjetske jezike.
Autor teksta:
Fotograf: