Šta za Vas znači Dužijanca?
Dužijanca mi jako puno znači, ona je dio mene a ja sam se involvirao u nju.
Što je za mene Dužijanca.? Dužijanca jest završetak žetvenih radova obilježen na poseban način kod bunjevačkih Hrvata, gdje se ogleda sklad između ljudskog i biljnog života, a prožeto duhovnom ozbiljnošću i dubokom vjerom.
Dužijanca ima svoju povijest, svoju vrijednost, ima svoje kulturno dostojanstvo i bogatstvo. Ona je jednostavno neiscrpna s vrijednosnim atributima.
Dužijanca je misaona, duhovna, religiozna.
Dužijanca je vrednota, ona je radost i isčekivanje.
Dužijanca je bogatsvo.
Dužijanca je poezija, ugođaj, pjesma, melodija, slika.
Dužijanca je kultura i povijest.
Dužijanca je razdraganost.
Dužijanca je veselje djeci, mladima i starima.
Dužijanca je lijep lepršavi običaj i naša tradicija.
Dužijanca je zahvala za egzistenciju, sreću i budućnost.
Dužijanca je bez granica.
Dužijanca nas povezuje, ujedinjuje i jača.
Zato sam sretan, to me veseli, zato sam ponosan.
S ovim atributima Dužijance ja želim živjeti. Time je Dužijanca postala dio mene i zato mi jako, jako puno znači.
Kako lično doživljavate ovaj veliki jubilej 100 godina Dužijance?
Sretan sam što mogu sudjelovati u 100. obljetnici Dužijance. Jako sam dugo u Dužijanci, ako kažem da aktivno sudjelujem u organizaciji gradske Dužijance još 1968. g odine, to je popriličan broj godina. Od 1973. pa do 1989. mene nije bilo u gradskoj Dužijanci uglavnom zbog ideoloških razloga, a od 1990. svake godine do 2002. godine radio sam puno za Dužijancu, a to onda govori posebno i o tome koliko mi je Dužijanca prirasla k srcu i kako se osobno osjećam u jubilarnoj proslavi. Još i danas sam aktivan samo na jedan drugačiji način. Navikao sam da je vrlo važno nešto doprinjeti zajednici, a ne očekivati nešto dobiti. Ja sam, dakle i ove godine pružio jedan dar zajednici, jubilarnoj Dužijanci, napisao sam knjigu Obiteljska Dužijanca i to je moj doprinos velikom jubileju.
Radujem se i ponosim 100. obljetnici, ali sam ipak malo i tužan. Nažalost one strukture u zajenici bunjevačkih Hrvata koji bi po svojim zauzetim i plaćenim pozicijama na poseban način trebali skrbiti o tako važnom događaju u zajednici, oni se drže po strani. Čekaju oni gdje će biti nekakav propust da to mogu javno osuditi. Na primjer: na Takmičenju risara, jednoj vrlo zahtjevnoj manifestaciji i kompliciranoj organizaciji, "posmatrač" je zamjerio što nema na mjestu natjecanja hrvatske zastave. Zar je moguće da taj zvaničnik koji je to izjavio ne zna kada se i na koji način koriste nacionalni simboli? Čini se da jeste moguće!
Želim reći kako se u zajednici nije stvorila klima zajedničkog vrednovanja i podršci Dužijance i njenog jubilarnog slavlja, nego je i dalje na djelu suludo podvajanje, koje predvode plaćenici i uzurpatori prava nad našom zajednicom. To je tužno.
U kojoj meri Dužijanca odražava ukorenjenu tradiciju naroda na ovom prostoru?
Što se više današnji čovjek poziva na tradiciju koja je vrlo često svedena na puki banalizam (tradicionalnim se proglašavaju i običaji "stari" tek godini ili dvije i bez ukorijenjenosti u narodu) čovjek, dakle, sve više gubi osjećaj za smisao, a istinske duhovne vrijednosti zamijenjene su senzacionalizmom, subjektivnim racionalizmom, egoizmom, a nerijetko i fanatizmom.
Biti čovjek sadašnjice znači biti čovjek koji dobro poznaje vlastitu prošlost, zna sadašnjost i vidi budućnost. Treba, dakle, moći, vidjeti, znati, razumjeti i određivati sebe u zauzimanju mjesta u povijesnim vrijednostima koje su sačuvane u mnogobrojnim spisima, u tzv. usmenoj predaji i u običajima. Na taj način i kulturna vrednota sačuvana u običajima postaje tradicionalna.
Samo onaj tko ima izgrađenu svijest da je dio raznolike i složene povijesne stvarnosti i tko je izgradio vlastiti habitus, utemeljen na značenju pojma pamćenja, može razumjeti važnost i doći do prave procjene života oko sebe. Samo s tom pravom procjenom, kojom se predstavlja i tumači svijet u sadašnjosti, može se graditi vlastita budućnost. S takvim procjenama može se ući u odmjeravanje ukorijenjenosti tadicije jednog naroda.
Od čovjeka se traži da svojim znanjem, a nadasve obrazovanjem, smišljeno i stalno radi za dobrobit zajednice. Od zajednice se opet traži, a osobito od vođa naroda, koji bi trebali posebno skrbiti o njoj, da se ne ogluše o potrebe zajednice i da joj osiguraju pozicioniranje u društvu. Vođe moraju znati i kako je jako važno osigurati financijsku potporu za ostvarivanje zamišljenih, planiranih i korisnih djela.
Ako svega toga u zajednici nema onda je veoma teško govoriti o kulturnoj tradiciji jednog naroda i procjenjivati koliko ona ima utjecaja na tradiciju drugog naroda.
No, bez obzira na sve rečeno, osobno držim kako Dužijanca ima jak, stabilam i u vrlo velikoj mjeri prepoznatljiv utjecaj na tradicionalnu kulturu ukorijenjenu u manjiskoj nacionalnoj zajednici bunjevačkih Hrvata.