Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku?

Sre, 20.07.2011 - 10:00 -- nikola.tumbas
Miodrag Živanović - Kako se ono zove...
Miodrag Živanović - Kako se ono zove...
Džemal Sokolović - Minus i minus daju plus.wmv
Džemal Sokolović - Minus i minus daju plus.wmv
Boro Drašković - Rat nije završen nažalost
Boro Drašković - Rat nije završen nažalost
Lordan Zafranović - 24 sata je trajala propaganda iz svih centara
Lordan Zafranović - 24 sata je trajala propaganda iz svih centara
Dijalog redatelja i filozofa
Dijalog redatelja i filozofa
Zoran Vidojević - Težnja intelektualaca za mesijanstvom
Zoran Vidojević - Težnja intelektualaca za mesijanstvom
Žarko Puhovski Izdaja je posao intelektualaca
Žarko Puhovski Izdaja je posao intelektualaca

Ovde će biti još dodatni video postavljeni prilozi u nastavku ove diskusije, g.Vidojevića, g.Džemala i g.Puhovskog


 
Istina i njena lica

Poetsko-muzičko-filozofska teza Đorđa Balaševića da za rat nisu krivi primitivci nego "Mi" juče je ponovo zaživela nakon izlaganja sarajevskog sociologa iz Bergena Džemala Sokolovića. Poput (obredne) sintagme "Mea culpa" on je p(r)ozvao učesnike okruglog stola "Kako je počeo rat na mom Balkanskom (polu)otoku" da razmisle o vlastitom antiratnom angažmanu u predratna i ratna vremena na poljima oblasti svog delovanja. A bolji šlagvort za to od tvrdnje da niko, uključujući i sebe, od prisutnih - ni naučnika ni umetnika - nije dao svoj maksimum i da pri tom to ni danas ne čini zaista nije mogao dati.

JNA na brisanom prostoru

Međutim, osim beogradskog pravnika Jovice Trklje i politikologa iz istog grada Zorana Vidojevića stav Sokolovića nije naišao na otvorenu podršku. Trklja je u više navrata konkretizovao misli svog kolege: vodeći intelektualci (ma šta to značilo) dali su svoj kredibilitet najimbecilnijim idejama zločinačke politike, dok su oni, "nešto nižeg ranga" (Trklja ih zove "takojevićima") svesno prihvatili uloge vazala i lakeja. Ukratko: izdaja intelektualaca, koji su, da se opet prisetimo filozofa Balaševića, političare-narodnjake prihvatili kao federalni trend.

Problem tog trenda bio je, međutim, što je svako vukao na svoju stranu. Po rečima zagrebačkog filozofa Žarka Puhovskog rat u Jugoslaviji je nastao kada su, osim Jugoslovenske narodne armije, nestale sve njene institucije. A s armijama se, poznato je, ne vodi politika, jer je rat jedina politika koju armije priznaju. I tako je i JNA, po rečima Puhovskog, vrlo brzo "presvukla šinjel", priklanjajući se strani koja ju je najviše vukla (ili privlačila, svejedno) - onoj Slobodana Miloševića. Šta se onda drugo moglo očekivati od ostalih republika nego da svoj secesionizam iskažu prvo na referendumima, a kad se ni to nije pokazalo dovoljnim onda i upotrebom oružja? Prvo onog iz skladišta Teritorijalne odbrane, a zatim i onog sa službeno nekontrolisanim geografskim poreklom.

Još je jedna teza Žarka Puhovskog, istina posredno, privukla pažnju. Reč je o tezi da je raspad Jugoslavije izazvao gomilu emocija, u početku onih pozitivnih, a vrlo brzo i negativnih. A emocije, po oceni Puhovskog, nisu dobar saveznik prilikom ozbiljnih analiza i donošenja objektivnih zaključaka na krivudavom putu utvrđivanja Istine.

Crkvene i medijske tajne

Večiti problem bio je, a biće i nakon ovog skupa, šta je to Istina? Primera radi, po rečima banjalučkog filozofa Miodraga Živanovića samo u Bosni i Hercegovini ima pet službenih istina o poslednjoj epizodi rata u ovoj državi. Prve tri, naravno, otpadaju na demokratski izabrane predstavnike tri dominantna "entiteta", četvrta - verovatno i najzanimljivija - na priče o iskustvima izbeglih i raseljenih lica (na prostorima bivše Jugoslavije, uz oko 120.000 mrtvih, takvih je oko tri miliona!) i peta na (verovatno različite) verzije tzv. međunarodne zajednice. Zbog toga se, po mišljenju Živanovića, ključ ovog problema nalazi u odgovoru na pitanje da li je rat na prostorima bivše Jugoslavije deo projekta, koji se odvijao u više faza i u koji je - zanimljivo, samo je on spomenuo crkve - bilo uključeno mnoštvo, što institucionalnih što "vaninstitucionalnih" učesnika (spomenimo samo uglednike poput Nemanje Kusturice, Gorana Ivaniševića, imenjaka mu Bregovića, Thompsona ili Boru Čorbu).

Poput Titovog Prozora i Bosna i Hercegovina je, po rečima nekog od učesnika jučerašnjeg skupa, jednostavno morala pasti, jer bi se njenim opstankom srušile ideje o raspadu Jugoslavije. A nakon Miloševićevog proglašenja prvog secesionističkog ustava (Džemal Sokolović, prim. a.) ideju o rušenju stare i građenju nove države zidali su svi republički neimari.

Da nije bilo zagrebačko-praškog reditelja Lordana Zafranovića uloga medija u celoj ovoj priči ostala bi devičanski netaknuta. Tek je on - hvatajući se u verbalni koštac sa Sokolovićem oko uloge umetnika u rasvetljavanju mračne slike vlastoubilačkih ratova - pravilno primetio da celini ove priče nedostaje i deo koji se tiče profesije tako časne i nepotkupljive kao što je novinarska. Dodao je još da bi bilo sasvim fer i u skladu s lepšim normama kada bi se neki od njih na izvesno vreme upoznali i sa ugostiteljskom ponudom nepopunjenih soba u Haškom tribunalu.

 

Žarko Puhovski, filozof (Zagreb):

Do sada je na skupu malo pažnje bilo posvećeno ulozi medija pre i tokom ratova devedesetih. Znači li to da su ovom zlu oni dali manji doprinos od umetnika ili ljudi iz sfere nauke?

"Prije petnaestak godina napisao sam tekst ’Tišina mržnje’. Moja teza bila je da su svi naveliko govorili o govoru mržnje, koji je olakšao, ako ne i omogućio, rat. Pri tomu se ne smije zaboraviti da je taj govor konzekvencija četrdesetgodišnje tišine mržnje. Drugim riječima, liberalizacija Jugoslavije dovela je do toga da se mediji više nisu mogli kontrolirati i onda je vani izišlo sve ono o čemu se 40 godina nije smjelo govoriti. To je obično bilo o tome čije su roditelje ubili neki drugi roditelji, i onda je počela ta priča. Naime, višedesetljetna politika zatiranja istine o ratu dovela je do toga da su ljudi imali potrebu reći da sad smiju govoriti: što se nije moglo objaviti u Zagrebu, moglo se u Beogradu; što nije u Ljubljani, moglo se u Sarajevu i obrnuto. A opet, sve se to moglo čitati na svim kioscima. To je dovelo do eksplozije privatnih interpretiranja ratnih zbivanja iz 1941. o kojima se nije smjelo realno govoriti. To se pokazalo odličnom pripremom za rat 1991."

Smatrate li da su države nastale raspadom Jugoslavije naučile lekciju iz ratova u kojima su same učestvovale ili je mogućnost njihovih ponavljanja latentno prisutna i pored deklarativnih zalaganja za priključenje Evropskoj uniji?

"Po mom sudu lekciju su naučili, za sada. U Hrvatskoj i Srbiji nema dvojbe da su sada na vlasti opcije koje su jasno protiv rata, ali u Srbiji još uvijek nije nemoguće da na narednim izborima na vlast dođe opcija koja koketira i s ratnom ideologijom i, još gore, i s ratnom praksom. U Sloveniji je rat stavljen ’ad acta’, jer je Slovenija tehnološki superiorna: ona je, umjesto ubijanja mecima, ubijala kompjutorski. Ali, na Kosovu su eksplicitno na vlasti ljudi koji smatraju da je rat još uvijek legitimno rješenje problema i koji ga tu i tamo spominju kad se pojave neki teritorijalni problemi u vidu razgraničenja neovisnog Kosova sa Srbijom. U Makedoniji postoji jedna koalicija albanskih i makedonskih stranaka, koje nisu sasvim čiste od ratne opcije, ali im to za sada onemogućuje činjenica da su jednostavno natjerane na suradnju. U Bosni i Hercegovini, koja je prošla najveće teškoće, najteže je zastupati ratnu opciju, a ona ima i veoma jaku političku intervenciju iz vana. Po mom sudu, u liku Dodika, u BiH se pojavljuje realistična poslijeratna opcija: mogućnost biranja ratnih zločinaca ili ratnih profitera. Uvijek sam bio za ove druge, jer oni nisu ubijali i spremni su mijenjati politiku. Dodik je paradigma političara koji jednom tjedno drži radikalno-nacionalistički srpski govor, a ostalih pet dana radi za hrvatske, slovenske ili austrijske ekonomske interese. Bošnjačka i hrvatska strana nije još došla do te razine. Ono što se loše dogodilo BiH je da se osramotila nacionalistička opcija, što je dobro, a sada se, zahvaljujući SDP-u, osramotila građanska opcija. Što je loše. U Crnoj Gori Đukanović je paradigma toga na još malo višoj razini. Crna Gora je vrlo brzo shvatila da je organizirani kriminal modernija varijanta funkcioniranja od ratnih zločina. Oni su se na međunarodnom planu ponašali kao Austrija 1945. kada se proglasila prvom žrtvom Hitlera, a ne jednom od sudionica u njegovom ratu. Tako se i Crna Gora proglasila prvom žrtvom Miloševića, a ne sudionicom u ratu, ne samo u Hrvatskoj."
 

 

Džemal Sokolović, sociolog (Bergen):

Prvi ste na skupu prozvali i naučnike i umetnike da nisu učinili dovoljno u sprečavanju nastanka rata, ujedno, preko advokata Srđana Popovića, izrazivši uverenje da je pravna struka u tome otišla najdalje. Mnogi se, verovatno, s Vama ne bi složili ni u jednom ni u drugom slučaju.

"Ja nisam nikoga prozvao nego sam samo htio da podsjetim na veliku, a ipak malo poznatu Platonovu ideju da umjetnici mogu biti opasni za jednu savršenu državu. Ne znam šta je sve on mislio time, ali mi se čini da je iz našeg posljednjeg iskustva, makar djelomično, imao pravo. Znate da su intelektualci, kako oni iz umjetnosti, tako i ovi iz nauke u nekim slučajevima odigrali katastrofalnu političku ulogu. Među njima ima i onih koji su bili čak i začetnici nacionalizma u svojim etničkim grupama; ima onih koji se nacionalizmu nisu suprotstavili i ima jedan mali broj koji se tome suprotstavio, prepoznajući opasnost, ali ipak nije učinio dovoljno. Primijetili ste da se jedan od učesnika tome usprotivio. Recimo da i to može biti istina, jer i sam, iako sada protivurječim i sam sebi, mislim da sam učinio jako puno, a opet ne i onoliko koliko sam morao. Ali, tu svi imamo posla s nacionalniznom kao jednom nevjerovatnom stvari koja vrlo lako zahvati ogroman broj ljudi, i to bez ikakvog naročitog racionalnog osnova. Prosto ne znate zašto ljudi odjednom počnu sebe više da cijene, a da pri tom mrze druge. Zbog toga je veoma važno da intelektualci uvijek reagiraju na takve pojave socijalnog ludila koje se moraju zaustaviti. A zaustaviti se ne može nekom političkom ili policijskom represijom nego djelovanjem intelektualaca. Kada je riječ o umjetnosti..., pa kod nas su se događale stvari koje su napadno jasne i ne vidim razloga zašto onda o tome govoriti jednim zavijenim, nepreciznim i naslućujućim jezikom u kome gledalac ili čitalac mora da otkrije šta je umjetnik htio reći. Onaj koji o tome hoće da govori, mora to reći na jasan način. I pored sveg mog neslaganja i sa pravom i Haškim tribunalom, ipak moram reći da je pravna nauka učinila mnogo više nego filozofija i umjetnost zajedno u prepoznavanju stvari koje su se ovdje dogodile."

Verujete li u pravo i kada je reč o lustraciji kao nezaobilaznoj sankciji za odgovornost za (ne)urađeno, ali i neophodnoj meri na putu ozdravljenje društva?

"Iako o tome zaista malo znam, pošto ne živim ovdje, mislim da je važno da pitanje lustracije prepozna i umjetnost, i sociologija i filozofija. Ali, i tu najviše očekujem od prava. Neka oni, čak i uz opasnost da naprave greške, učine nešto što bi moglo biti neka vrsta koraka ka socijalnoj integraciji. A to je ono što nam upravo najviše nedostaje."
 


Autor teksta: 
Fotograf: 

Više o ovoj temi...

 

Post date: Pet, 22.07.2011 - 23:00
Režiser filma "Kako su me ukrali Nemci"

 

Post date: Pet, 22.07.2011 - 21:00

 

Post date: Pet, 22.07.2011 - 20:30
s leva: selektor festivala, programski direktora festival i dobitnik nagrade za najbolji film na ovogodišnjem festivalu

Međunarodni žiri 18. Festivala evropskog filma Palić, održanog na Paliću od 16. do 22. jula, u sastavu:

1.GORAN MARKOVIÆ (Srbija), reditelj - predsednik žirija
2.MAGDALENA POPŁAWSKA (Poljska), glumica - član
3.CHRISTOPHE VAN ROMPAEY (Belgija), reditelj - član
4.GUNNAR ALMÉR (évedska), direktor Međunarodnog odeljenja évedskog filmskog instituta - član
5.OGNJEN SVILIČIÆ (Hrvatska), reditelj - član
6.ANDRĆS URBĆN (Srbia), reditelj - član

Nakon odgledanih 13 filmova Glavnog takmičarskog programa, doneo odluku da dodeli nagrade sledećim filmovima:

ZLATNI TORANJ ZA NAJBOLJI FILM - ZAUSTAVLJEN NA PUTU, u režiji Andreasa Dresena - za duboko razumevanje ljudskosti

PALIÆKI TORANJ ZA NAJBOLJU REŽIJU - SOBA SAMOUBICA, u režiji Jana Komase...

detaljnije
Post date: Pet, 22.07.2011 - 13:00

Zaustaviti se bez straha

Bilo nam je važno da saznamo šta smrt znači porodičnoj zajednici, šta čoveku koji mora da umre, njegovoj ženi, deci...

Piše: Zoran Trklja

Andreas Dresen je nemački reditelj poznat po filmovima Cloud 9, Summer in Berlin, Grill Point i Night Shapes. Zaustavljen na putu je osvojio nagradu "Un Certain Regard" na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Kanu.

Vaš film je priča o oženjenom sredovečnom muškarcu, ocu dvoje dece, koji saznaje da ima maligni tumor i da mu preostaje još samo nekoliko meseci života. Kako ste uspeli da ne upadnete u kliše stvaranja drame umirućeg čoveka?
Nadam se da nije kliše. Kada smo počeli da razmišljamo o priči, pogledali smo dosta filmova o toj temi, ali većina ih...

detaljnije
Post date: Pet, 22.07.2011 - 13:00
Custom Search