| Na komemorativnom skupu povodom smrti bivšeg otporaša Branimira Nikolića Brančija koji je održan na Otvorenom univerzitetu od druga i saborca oprostili su se najbliži prijatelji, Robertino Knjur, Mirko Bajić, Nikola Perušić, Janoš Nemet i drugi, uz reči da njegovim odlaskom više ne postoji ni Otpor. Oni su za Branimira Nikolića rekli da je žrtvujući život učinio poslednji pokušaj da probudi savest odgovornih, čvrsto verujući da njegova žrtva nije bila uzaludna. Zbog toga što nadležni sudski i policijski organi još uvek nisu ustupili svu potrebnu dokumentaciju uključujući i obdukcioni nalaz i smrtovnicu, datum sahrane Branimira Nikolića još uvek nije utvrđen | Čitanjem oproštajnog pisma započeo je danas komemorativni skup u amfiteatru Otvorenog sveučilišta posvećen Branimiru Nikoliću Brančiju, koji je 29. ožujka ove godine sam odredio vrijeme i mjesto svoje smrti. Njegov prvi suborac u vrijeme smjene režima 2000., «otporaš» Robertino Knjur, citirajući navode iz pisma rekao je kako će Brančijeva smrt izazvati noćne more kod onih protiv kojih je podnosio na desetke tužbi.
«Rođen si nepravedno: od majke koja Te ostavila po rođenju i oca kojega nikada nisi upoznao, zato si se borio za pravdu. Trebalo je biti hrabar u vrijeme nenarodnog režima Slobodana Miloševića kada je ono uključivalo rizike za sami život, a, na žalost, jedan veliki dio koje danas vidimo na vlasti, tada nije bio s nama. Ipak, moram priznati, imao si jednu manu: nisi poznavao strah! Tvoja bespoštedna borba za istinu i pravdu bilo je nešto što će se godinama prepričavati», rekao je, među ostalim, Robertino Knjur, zaključujući da mu je «frenda» ubila «demokracija koja je u Srbiji na djelu». Osim mane što nije poznavao strah, novinar uredništva na mađarskom Radio Subotice, koji je u vrijeme građanskih prosvjeda svakodnevno vodio program i na glavnom gradskom trgu, János Németh otkrio je na komemoraciji i jednu Brančijevu zabludu: «Ne dijelim mišljenje onih koji kažu da će ljudi među nama, u našem gradu, u našoj Srbiji, zbog kojih se Branči odlučio na ovaj tragičan korak, imati nemiran san. Čak sam uvjeren u suprotno, a to je da će oni i dalje mirno spavati. Je li fraza da revolucija jede svoju djecu istinita i koliko je pravedna, ne mogu reći. Ali je iz naših redova otišao jedan od najkonzekventnijih boraca protiv ovog lopovluka i zla koji ok(r)užuje sve u Srbiji.» Ali, i János Németh, i ranije Nikola Perušić, ma koliko netolerantan prema nepravdi bio, istaknuli su još veću njegovu toleranciju prema Čovjeku, ma kako se zvao i ma kojoj zajednici pripadao, svjedočeći to i u praksi kroz ravnopravnu uporabu i mađarskog i srpskohrvatskog jezika. «Branimire Nikoliću, Tvoj juriš na zvijezde kao da Ti je opržio krila, ali je Tvoj osjećaj za pravdu ostao netaknut. Na putu k vječnosti vjetar će raznijeti Tvoj pepeo da zauvijek ostaneš ugrađen u sve čega god se dotakne», kratko se, uz naklon slici Pokojnika, obratio Brančiju i njegov dugogodišnji prijatelj Dušan Torbica. Skupu se obratio i Blaško Temunović riječima da je Brančija znao dvadesetak godina i da hrabrijeg čovjeka nije upoznao. Upravo zbog njegove hrabrosti on je predložio da njegovi prijatelji iniciraju podizanje biste Branimiru Nikoliću u gradu, kao simbolu koji će na hrabrost podsjećati i poticati i ljude koji dolaze iza nas. éto je, na koncu, ostalo ispod Brančijeve omče? Prvo, njegovo pismo koje je, zahvaljujući novinarki Veseloj Laloš, u integralnoj verziji objavljeno na portalu «Peščanika» i koje dira u mnoga pitanja na koja ni danas nema odgovora. Drugo, neprimjereno dugo čekanje na potpis vještaka čime bi obdukcija i formalno bila okončana kako bi duh Brančijevog pepela, po vlastitoj želji, svoj beskonačni put krenuo s Trga slobode. I treće, uočljiv izostanak predstavnika gradskih vlasti, o onim višim da i ne govorimo, s komemoracije, iako mnogi od njih za svoj položaj mogu zahvaliti Brančijevoj snazi. Konačno, iako na različit način od dvadesetjednogodišnjeg Jana Palacha 1968. u Pragu, čin pedesettrogodišnjeg Branimira Nikolića na Paliću prije će trgnuti njegove prijatelje nego li neprijatelje. Prvi će se često pitati: jesmo li mogli više?, a drugi usred noći sanjati: nije moglo bolje!
|
| Radio Subotica | Zlatko Romić |
