ČUVARI BOŽJEG GROBA
Katolička liturgija ima svoju dugu povijest. Središte liturgijske godine je tzv. Sveto Trodnevlje, tojest Veliki Četvartak, Petak i Subota. U Pracrkvi su ti dani bili osobito označeni sakramentima inicijacije, to jest krštenje, krizma i euharistija. Kada je prestala praksa krštenja odraslih, ta Vazmena liturgija se je „razvodnila“ i poprimila regionalne dodatke, dopune i izmjene. Tako je bazen Austo-Ugarske monarhije imao više-manje ujednačenu liturgiju svetoga Trodnevlja kroz nekoliko stoljeća. Veliki četvrtak je bio dan spomena na euharistiju, ali je do reforme Pija XII. taj spomen slavljen u jutarnjim satima i nikada nije poprimio oznaku masovnijeg sudjelovanja vjernika u blagdanu. Tek reformom Pija XII. kada je uvedena „misa Večere Gospodnje“, u večernjim satima, ona je poprimila značenje prvih stoljeća kršćanstva. Drugi dan je bio Veliki Petak. To je dan u godini kada se ne slavi misa, to jest euharistija. U srednjem vijeku liturgija je bila u prije podnevnim satima i to liturgija Kristove Muke i Smrti. U središti je liturgije čašćenje svetoga Križa. Ta je liturgija po svojoj biti ostala nepromijenjena. Reformom Pija XII. je prešla u popodnevne sate. Na području Austo-Ugarske Monarhije Veliki Petak je bio državni blagdan. Osobitost ovoga područja je činjenica da je općem Rimskom obredu u Monarhiji dodan jedan obred koji ima svoje korijene u istočnoj liturgiji, tzv. polaganje Krista u grob. No, na zapadu to je poprimilo značajni sadržaj. U Crkvi se posebno gradio sporedni oltar koji je u svojoj menzi imao lik Krista u grobu. Oltar se svečano kitio, a u svetohranište na oltaru je postavljena pokaznica sa Presvetim, prekrivena zlatnim velom u znak Krista „usnuloga“. Da bi se takvom vidu štovanja Krista „u grobu“, a pošto je bilo izloženo i Presveto, osigurala trajna prisutnost vjernika i klanjanje, bili su vjernici raspoređeni kao neka vrsta dežurstva kod groba. Inače je Veliki Petak dan kada se dulje boravi u crkvi, kada se u našim krajevima posjećuju groblja i Kalvarije. U vrijeme baroka se pojavljuju na „Grobu“ čuvari. To su u gradovima redovito uniformirani vojnici-katolici koji više ne predstavljaju klanjatelje i molitelje na Kristovom grobu, nego je više aluzija na onu stražu koja je postavljena od strane Židovskih starješina na Kristov grob kroz tri dana radi, kako piše u evanđelju, čuvanja Groba u iščekivanju njegova uskrsnuća. Taj pomak prema predaji rimskih vojnika nije vlastit kršćanskom štovanju Kristova groba, ali se brzo proširio kao atraktivan, pa je u tu kombinaciju čuvara ušla vojska, policija, razne građanske uniformirane udruge, kao na primjer vatrogasci, cehovski članovi, itd. Bitna je bila uniforma i „straža“. U nekim krajevima su do te mjere asocirali na biblijski opis, da su čuvare oblačili u odijela rimskih vojnika sa mačevima. To je trajalo nekoliko stoljeća i dočekalo XX. stoljeće. Kako god se liturgijski taj fenomen nije mogao opravdavati, on je postao sastavni dio slike Velikoga Petka i Velike Subote. Ljudi su dolazili na grob pomoliti se, a „stražari“ su „čuvali“ grob. Negdje je još i danas ta tradicija živa. Međutim, u Subotici se je dogodio jedan značajan pomak. Zahvaljujući pastoralnim radnicima, u vrijeme reforme obreda Pija XII., a i radi drugih okolnosti. Naime, do dolaska komunizma i u subotičkim crkvama, a napose u Katedrali, „čuvari“ su bili vojnici ili vatrogasci. Kako ej dolaskom komunizma svaka mogućnost prisustva vojske i policije bila onemogućena, rodila je se sretna misao da počasnu stražu, čisto vjeničku, uz Kristov grob daju bunjevački momci obučeni u crna odijela iz narodne nošnje. Tako je već pedesetih godina prošloga stoljeća ta praksa započela. Momci su se naprosto nalazili spontano oko kapelana katedrale, organizirali se i davali tu počasnu stražu po dvojica ili četvorica u smjenama od Velikog Petka i Veliku Subotu cijeli dan, do obreda uskrsnog bdijenja. Kroz te godine ovaj način je postao sve privlačniji, pa je nastao i pojam koji nije formalno organiziran, ali ipak živi u narodu „Čuvari Božjeg groba“. Jedna kriza je bila šezdesetih godina radi vanjske okolnosti pritiska i opasnosti da budu prozivani od komunističkih vlasti ti mladići, pa su ih mijenjali u mnogim crkvama članovi Pastoralnog vijeća. Međutim, od 1966. ponovo se naglo oživljava ova praksa Čuvara Božjeg groba i to mladića. Sada već postoji svojevrsni „obrednik“ i običajnik. Momci, kojih sada ima oko 70, imaju duhovnu obnovu i pripravu za te dane. Prvi put se okupljaju uniformirani na Veliki Petak na obred. Uzimaju na lijevu ruku traku Papine zastave i bijele rukavice. Sudjeluju u obredu i u crkvu ulaze unoseći križ na klanjanje. Tim obredom započinje njihova služba. Prva „smjena“ je nakon obreda, kada se Presveto prenosi na oltar Kristova groba. Vrlo svečano se smjenjuju svakih dvadeset minuta po četvorica ili šestorica. Stoje počasno ali i molitveno. Oni više nisu ukras tim danima, nego molitelji i klanjatelji. Imaju svoga pročelnika – voditelja, zamjenika i one koji „predvode“ smjenu straže. Cijeli dan su zajedno. Na kraju obreda Uskrsnuća – kojega oni predvode – susreću se na prijemu sa biskupom. Kao grupa imaju još ulogu na Tijelovskoj procesiji i u nekim svečanim proslavama u Biskupiji. Imaju privilegij između sebe ili nekog drugoga predložiti za Bandaša te godine, kao najdostojnijega te časne službe oko proslave kruha, tj. Dužijance. Može se zaključiti da je ovaj običaj svojom kvalitetom postala svojevrsna institucija udruge mladih katolika s vrlo kvalitetnim duhovnim životom, što je sada prilika da se može i birati tko može biti član grupe Čuvara Božjeg groba. Tako je sretna okolnost da je od „paradnog“ i samo počasnog, za liturgiju posve prihvatljivo, nastala grupa klanjatelja i molitelja na Kristovu grobu. Jedan jasan primjer kako se inkulturacijski može jedan običaj pretvoriti u liturgijsku zajednicu koja onda postaje nadahnuće i poticaj mnogima. Čuvari Božjeg groba su danas u Subotici pojam pozitivnoga i lijepoga načina življenja mladih kršćana.
Dr. Andrija Kopilović
